Pozdrav svima!
Pisala sam vam već stotinu puta, u nadi da ću naći kod vas odgovor na svoj problem, ali nažalost ništa. Idem pokušati još jednom, pa šta bude.
Jučer sam prekinula dvomjesečnu vezu, s tim da sam mjesecima prije toga uopće razgovarala s tim dečkom svakodnevno, a poznajem ga duže vrijeme. Na početku našeg druženja bila sam toliko sretna, otvorena, osjećala sam se zaljubljeno i potpuno izvan sebe. S vremenom iznenadila sam se koliko se on promjenio, razmišljao je toliko ozbiljno. Zadnjih par puta kako smo se nalazili, počela sam se pitati: Pa dobro, koji je smisao svega ovoga? Zar je to sve? Nema više ničeg od toga? Znam da zvuči grozno, ali p0očelo mi se događati da sam sve više bježala od njega, od nas, od nalaženja s njim.. kod kuće bih bila tužna i nisam htjela javljati mu se, a kad bi se našli živnula bi i bilo bi sve oke. Međutim zadnjih 3 puta bilo je prestrašno, on je toliko bio sretan i pričao a ja sam gledala kroz njega, jednostavno ga nisam mogla doživjeti. Ujutro bih se probudila i osjetila užasnu prazninu. To sam mu i priznala i jučer mi je rekao da bolje da svako otiđe svojim putem, da se ne ljuti na mene ali da je htio da sam mu prije rekla kako se osjećam, a ne što sam se silila na nešto što mi nije odgovaralo.
Radi se o tome da sam prije 3 godine izgubila oca, a prije 4 bila sam u vezi s dečkom kojeg sam (ako uopće i jesam) preboljela prije nekoliko mjeseci. On me ostavio i nalazila sam se s njim do prije godinu dana, ja zbog ljubavi a on zbog seksa. Tih godina svaki izlazak mi se svodio na to da ga vidim negdje, da ga sretnem.. a kad bih se konačno sredila i izašla van isključivo radi sebe, nakon dugo vremena srela bih ga i opet bi sve se okrenujlo prema njemu. Ovaj sada dečko mi je toliko prirastao srcu, svaki tren s njim mi je bio poseban, nisam glumila ništa, osjećala sam se SVOJOM, uzbudio me kao nitko prije i bilo mi je stvarno lijepo..nisam ni primjećivala njegov ožiljak na licu ni dok je bio raščupan, kako se obukao, baš ništa.. .bio mi je predivan i bilo mi je predivno s njim. ali kako je sve dalje išlo, osjećala sam se kao da gubim svoj život, svoju slobodu na koju sam se godinama jedva privikla. Zadnjih tjedan dana bila sam u strašno lošem raspoloženju, nisam mogla jesti ni ništa, totalno sam bila bezvoljna, plakala na sve..
Žene i djevojke, molim vas ako znate recite mi o čemu se radi. Moja naklonost i usudila bih se reći čak i ljubav prema njemu, opisala bi ih kao zub koji samo što ne izbije a nikako ne može jer ga nešto sprječava. Osjećam strašnu blokadu u sebi, i srce me boli jer sam toliko htjela uspjeti s njim, dati mu svu svoju ljubav i sve svoje, ali jednostavno sam počela gubiti volju za njim i za životom, prijateljima, izlascima, za svim. Što mislite, da li bih trebala posjetiti neku stručnu osobu da mi pomogne razriješiti taj problem? Poslije očeve smrti on je prvi koji mi je pružio toliko nježnosti, ljubavi i sigurnosti, danas cijeli dan razmišljam o nama i njemu i toliko mi fali, ali nešto me užasno blokira, istodobno imam želju javiti mu se i otrčati u zagrljaj, a opet bih pobjegla čim dalje od njega.
Što da radim? Ovo me ubija, čak sam i mami sve ispričala i jučer dok me vidjela kako plačem htjela me odvesti psihijatru, ali danas sam malo bolje (nemam više onu knedlu u grlu i mogu jesti).. ipak neizmjerno mi fali i osjećam da mi je naša veza bila najveći neuspjeh u životu, ne zato jer nije išlo nego jer sam ja podbacila tom nemogućnošću da se prepustim i da izrazim te svoje osjećaje otvoreno. Možda me uplašilo i to što mi je konačno netko vratio ljubavlju... stvarno ne znam, ali htjela bih s nekim porazgovarati o tome. Molim vas za savjet! Hvala vam!