pozdrav svima!
drage cure i žene, molim vas za savjet..
imam 20 godina. bila sam zaljubljena samo jednom u životu, to je trajalo 4 godine do prije neki mjesec.. kada se pojavila druga osoba. stariji je od mene 4 godine, prije je bio dosta površan i raskalašen, međutim promjenio se u što sam se sto posto uvjerila. mjesecima se trudio oko mene ali ja sam bila sva zbunjena, nisam htjela u ništa ulaziti neslobodnog srca i nesigurna. pričekao me da se riješim obaveza na faksu i vratim kući, tada smo se našli. to traje sada već mjesec i pol, u vezi smo, za mene znaju njegovi i moji za njega (nikad nisam doma pričala o onom prvom, tj jesam mami kad mi je bilo užasno teško). radi se o tome da je taj dečko predivan prema meni, onog trenutka kad ga vidim i kad sam s njim osjećam se predivno, to sam JA, nema laži ni glume, smijem se od srca i valjam takve gluposti, osjećam se sigurno i voljeno, a on je isto takav, kažem nešto i tako se nasmije glasno i od srca, dođe mi da poletim. taj čas mogla bi mu reći da ga volim, obožavam, predrag mi je... međutim kad odem od njega i dođem kući, kad ga ne vidim, sva sam u sumnjama.. pitam se da li ja stvarno želim biti s njim, da li uopće želim vezu. bila sam užasno dugo sama i navikla se na to, posvetila sam se faksu i sebi, svojim prijateljicama.. a sada, kad me zove da se nađemo, spremam se ja i idem ali nema onog gušta s kojim sam se spremala kad sam se nalazila s bivšim. u ovoj sada vezi osjećam se kao da sam nekad iznad dečka, ali ne da sam bolja nego po tome što on titra kraj mene, i preopuštena sam pred njim, čak sam pišala kraj njega tokom zadnje šetnje (inače ne mogu pišati pred nikim!! ).
e sada, bojim se da li sam s njim zato jer mi fali netko i bojim se da ga nekad iskorištavam, ali prema ovome što dosad imamo, osjećam da bi to mogla biti ona prava zrela ljubav. razgovaramo ama baš o svemu, i sve ga zanima o meni, ali kao što sam rekla brine me ta moja preopuštenost pred njim i sumnje.. uvijek sam bila podređena svojem bivšem, u njemu sam vidjela Boga a niije bilo nimalo razloga za to..s ovim dečkom osjećam se ravnopravno njemu, nekad iznad njega zbog pažnje koju mi daje. nekad mi je najljepše samo sjediti s njim i razgovarati, često mi je teško rastati se s njim i otići od njega.. a kad odem , počnu me mučiti sumnje. npr jučer je s prijatejlima otišao na roštilj i nije mi se javio, i ja sam se sva razljutila i bila sam ravnodušna, nekad bi najradiej samo odustala od svega, a opet ne mogu.
znam da izgleda da sam nezrela, ali tako se osjećam.. otkad mi je tata umro jako teško dopiru do mene i loše i dobre stvari, bojim se da ću ako ostanem s njim povrijediti ga, a opet ako odem od njega bojim se da ću pustiti ljubav svojeg života. kad sam s njim, svaki trenutak je kao na filmu, prepustim se do kraja..nismo imali spolne odnose ali ja sam puno puta htjela (pogotovo kad sam si popila, zato jer mu vjerujem i ne sramim se ničeg pred njim)..i uvijek me odbio jer sam ga pitala prije da li me bude čuvao, i rekao je da on mene čuva i pazi, a i kad bi se otrijeznila zahvalila sam mu se što nije ničeg bilo (to me isto jako ljuti kod mene). ipak kad sam s njim i kad se ljubimo i sve to, uzbuđuje me kao što me bivši nikad nije uspio, a bila sam ludo zaljubljena u njega. - tome pripisujem svoju opuštenost pred njim.
molim vas za savjet! da li se radi o početnoj krizi, ili bolje da se maknem od njega? u njemu vidim i najboljeg prijatelja i ljubavnika, ali bojim se da u njemu vidim i oca koji me prerano napustio..ne znam kako to prepoznati. znam da je još prerano, ali ne bih željela da to traje mjesecima a da ja i dalje ne znam što osjećam prema njemu. bojim se da ne dopire toliko do mene koliko bi trebao, a opet nekad imam dojam da dopire u potpunosti...
hvala vam na pomoći!