Pozdrav svima,

zanima me vaše mišljenje budući da se nalazim u dilemi što napraviti. Radi se o tome da sam sedam mjeseci u vezi s dečkom kojeg zaista obožavam i super nam je zajedno. Igrom slučaja, on se mora iseliti iz stana u kojem smo dosad praktički živjeli i provodili jako puno vremena, radi povratka njegove rodbine (koji su godinama bili odsutni u inozemstvu). Ono što me muči jest to što radi općenite situacije s veličinom stanova u kojem trenutno živimo, nećemo imati mogućnost provođenja ja kod njega ili on kod mene kao što smo to mogli prije. odnosno, radi skučenosti prostora nećemo baš moći zajedno boraviti u našim obiteljskim stanovima. Sad tu dolazi bit problema, odnosno uzrok moje dileme.

Oboje smo u kasnim dvadesetima, s tim da se razlikujemo u pogledu na financije, a samim time i u stavu prema potrošnji, ali i navikama. Ja sam igrač na sigurno, odnosno maksimalno izbjegavam ikakve dugove, radim dobar posao uz mogućnost daljnjeg napredovanja i težim financijskoj sigurnosti i stabilnosti. Zajednička primanja nam iznose 5000+2000. Moj dečko je suprotnost od mene, odnosno, do sada je radio nekoliko poslova, što honorarnih, što po udrugama, i jedini izvor prihoda koji sada ima je posao na pola radnog vremena. također, ima i dugove. ništa pretjerano veliko, radi se o nekoliko tisuća kuna, ali opet oni postoje i znam da ako ne nađe novi posao koji će mu nositi barem 1000 kn veće prihode, da će se samo više ukopavati u dugove jer ima troškove koji definitivno prelaze 2000.

Eh sad se postavlja pitanje kako ćemo dalje raditi na vezi i pošto smo eto naviknuli na "zajednički život", razmišljam o zajedničkom životu. Ali, strah me radi svog straha od riskiranja u to se upuštati s njim, i to samo radi njegovih financijskih poteškoća, odnosno radi mog nepovjerenja da će se on trgnuti i malo odgovornije postupati prema tome. konkretno, mislim da nam svota koju zajedno zaradimo neće biti dostatna za troškove zajedničkog života, ja bih još i mogla skupiti za polog te najamninu i režije, al što je s hranom, troškovima prijevoza, higijenom i ostalo? nisam škrta i normalno da bih par mjeseci mogla podmetnuti leđa i pomoći osobi koju volim, al eto, problem je u tome što on već jako dugo zna da mu se obitelj vraća u RH i da neće biti mjesta za sve njih u tom stanu. svejedno se u tom vremenu nije potrudio trgnuti i naći novi posao te riješiti barem dio duga. znam da sam presubjektivna, al ja bih postupila drukčije, odnosno trgnula bih se i potrudila posložiti si život.

razgovarala sam s njim o tome, jasno mi je dao do znanja da očekuje da mu u ovom periodu pomognem, što ponavljam, meni nije problem, al opet, muči me to kako će on pomoć sebi jer mjesecima ne poduzima ništa da promijeni svoju situaciju.

i sad moje konkretno pitanje, što vi mislite o ovoj situaciji? dosta me strah sama se upuštati u podstanarstvo, a opet, mislim da nije rješenje da idemo skupa na stan pa da potonemo oboje financijski.

možda pretjerujem, možda ispada da samo tražim izgovore, al eto zaista ne želim na kraju oboje financijski potonemo.