Pozdrav.Odlučio sam ovdje iznijeti ono što me već jako dugo muči. Žene ste,nadam se da ću dobiti poneke savjete. Od trećeg srednje zaljubljen sam u jednu djevojku,dakle već pune dvije godine. Ona je prva koja mi je značila, s kojom sam želio u ozbiljnu vezu i vidio se s njom u budućnosti. Naime koliko god sam skupljao hrabrosti nisam joj uspio prići,sada smo već duže vrijeme razdvojeni jer studiram u drugom gradu. Znam da i ona ima iste osjećaje za mene to je ono što je najgore,da joj se ne sviđam prebolio bih to nekako,a ovako vrijeme prolazi,mogli smo biti skupa,a nismo i kajem se zbog toga svaki dan. Zadnji put sam je vidio prije 3 mjeseca,pogledali smo se kao nekada u školi i zatim se okrenuli jedno za drugim. Glup sam jer joj nisam prišao,ali ne mogu,izgubim se skroz u njezinoj blizini,inače nisam takav. Nisam ni neki macho,ni pun samopouzdanja,više sam miran dečko. Problem je i taj što je ne mogu zaboravit koliko god se trudio. Izlazio sam i s drugim djevojkama ali sve na njihovu inicijativu jer im se sviđam,odbio sam mnoge zbog nje. Ne znam što da radim,osjećam da je ona prava,drugačija i da će me uvijek pratit u životu,da ću imati sjećanje na nju. Imate li neki savjet što da radim,da odustanem i pitam se svaki dan isto ili da riskiram jednom zauvijek i sljedeći put kad je vidim zaustavim na ulici i nekako je pitam za van?