Pozdrav drage žene,

iskreno da vam kažem, ne znam kako uopće krenuti ... U braku sam godinu dana, prvih par mjeseci je sve bilo savršeno, kao medeni mjesec, ali zadnjih par mjeseci je grozno i ja uopće ne znam ako više imam snage boriti se da taj brak opstane. Ne kada je drugoj strani očito posve svejedno.

Inače nije da sam u nešto uletila, bar sam mislila da nisam, bili smo sedam godina skupa prije nego što smo se odlučili za brak. Jesam ja stvarno bila toliko glupa? Naivna? Da u sedam godina nisam vidjela tu njegovu stranu koju viđam zadnjih par mjeseci ... Ne znam ...

Sve je počelo kada je počeo sa svojim stručnim, znači na poziciji je koja nema veze s njegovom strukom, ne radi ništa i zbog toga je u depresiji i jako isfrustriran. I imam osjećaj da mene krivi zbog toga (zbog mene se je ajmo reći morao preseliti u taj drugi grad, jer ja tamo radim).

Meni je žao što je on toliko nesretan zbog toga, ali i ja radim posao s kojim nisam najsretnija, zbog kojeg sam često na rubu živčanog sloma, ali guram nekako dalje, u sebi patim, ali ne iskaljavam se na drugim ljudima ...

Prije kojih 10ak dana sam smogla hrabrosti i napokon porazgovarala s njime o svemu, doista sam mislila da će se stvari poboljšati, ali za par dana je sve bilo po starom, još i gore ...

Inače sam imala jako težak život i djetinjstvo, cijeli život gledam grozan brak mojih roditelja i kako mi tata maltretira mamu. Zato sam i dugo govorila da se neću ni udavati, jer sam se bojala da bi me mogla zadesiti ista sudbina, i sad sam prestravljena da doista i je ...

Sram me je razvoda, znam da je to užasno smiješno reći u 21. stoljeću, ali tako je ... Bojim se osude okoline ... A opet s druge strane, vidite li smisao ostajanja u braku s osobom koja je očito svu ljubav koju je imala prema meni zamijenila mržnjom?

Više od bilo kakvog savjeta bi voljela pročitati koju toplu riječ i utjehu ... Žao mi je ako je nekome ovo sve možda smiješno ali ja sam jednostavno tužna ... Nisam mislila da će moj život ovako ispasti ...