Pozdrav dame, problem koji ja imam ne bi baš nazvala problemom, više ispoviješću, jer znam da ovo što osjećam jeste vjerovatno normalna stvar, ali ipak... Na ljeto se udajem za divnog dečka, on je ljubav mog života, prosto obožavamo jedno drugo stalno smo skupa kad god imamo priliku. Ipak koliko god se radujem našem zajedničkom životu ne mogu izbjeći napade tuge i nostalgije koji me povremeno hvataju. Odlazim u drugo mjesto koje je 15-tak minuta vožnje udaljeno od moje kuće, zapravo se vraćamo u kuću u kojoj je on živio kao dijete, ali su se odselili. Možda zato što sam jedino dijete kod roditelja i osoba koja se jako veže za mjesta i stvari, ali ne mogu otjerati taj osjećaj tuge koji se javlja kad pomislim da više neću spavati u svom krevetu, igrati se sa svojom mačkom kada se ujutro probudim, piti kavu u svom dvorištu. Najviše od svega me mori to što moram ostaviti roditelje iako oni nikad ne pokazuju da im je teško zbog mog odlaska vidim im u očima strah i tugu, i opet ponavljam znam da je sve to normalno i da se vjerovatno većina djevojaka osjeća tako pred odlazak od kuće, ali ipak me to muči. Eto morala sam to podijeliti sa vama, jer bi me svi ostali proglasili ludom :)