Pozdrav curke.. evo ukratko rečeno: Zaljubila sam se u obiteljskog prijatelja još prije 5 godina, a prije 3 on se morao preselit zbog posla u drugi grad, na drugi kraj države. Nisam se zaljubila na prvu već kroz intezivno druženje s njim na nekim okupljanjima. Među nama je uvijek postojala određena napetost, ali isprva nisam tome pridavala pažnju. Između nas nije bilo nikakvog fizičkog kontakta osim malo srdačnijeg čestitanja božića, ng, rođendana..Kad sam saznala da odlazi osjetila sam fizičku bol u prsima, kao da mi neko izbija dah iz pluća.. No to nikada nisam pokazivala na van, nije bilo u skladu s mojom naravi.Dapače, pošto je bio dosta omiljen u društvu i drugi su javno žalili,a ja sam govorila kako baš šteta što ide, ali da pošto tu nema posla je to skroz logično i nema smisla toliko kukat. Uvečer kad bi legla suze su mi se po pola sata samo slivale niz lice, nisam znala što ću, nikad takvo nešto mi se nije dogodilo. Prošle su 3 godine i sad sam u vezi 3 mj i solidno je. Moj osnovni problem je što ja mislim da ga nisam prebolila( ako se to uopće može tako nazvat)... Sjetim ga se često, obuzme me neka sjeta, i uvjerena sam da se sutra pojavi da mi automatski ostavila sadašnjeg dečka. I sad se pitam jesam li ja normalna? Ostavila bi nekog zbog čovjeka s kojim nikad ništa nisam imala! Sad najgluplje pitanje ikad: da li je to ljubav ili puka zaljubljenost? Imam 27 godina i još ne znam razlikovat ta dva pojma.. Želim da taj osjećaj nestane, a bojim se da neće...Kako ću ikad uspostavit normalnu vezu ako vučem takve osjećaje? Koliko mogu bit iskrena s nekim drugim? Svi savjeti i iskustva su dobrodošli! hvala:)