Pozdrav cure!

Javljam se ovdje jer želim s još nekim podijeliti (ne)kompliciranost svoje situacije, a i svaki savjet je više nego dobrodošao jer sam poprilično zbunjena i loša u tome kad samoj sebi trebam dati savjet. :) Evo o čemu se radi. Tog dečka sam prvi put vidjela prije kojih pola godine, jako me se dojmio na prvu, iako nismo pričali... teško mi je to za opisati, kao da me grom pogodio. Viđali smo se još par puta u gradu, u prolazu... Zagreb je velik, no nama se nekako poklopilo da se susrećemo. Zatim ga par mjeseci nisam viđala, nisam htjela ni razmišljati o njemu jer sam bila u vezi. Iako su mi misli znale pobjeći... čudan je to osjećaj. Onda sam malo prije nove godine izašla sama van s frendicama i naletjela na njega. Ja ga nisam ni primjetila kad se stvorio ispred mene i doslovno me dignuo u zrak i odveo sa strane. Najprije se ispričao za neandertalski pristup i rekao da se inače ne ponaša tako, da ne zna što mu se događa, da stalno misli na mene, da me tražio na mjestima gdje smo se susretali, ali da mene nije bilo. Ostala sam malo šokirana, na što mi je on odgovorio da ne trebam ništa reći, da moje oči govore sve, da zna da osjećam isto što i on i da se ni ne trudim to sakriti. Još smo neko vrijeme pričali, a ja sam se osjećala kao da ga poznajem cijeli život kad me protresla surova realnost - poziv mog dečka. Kad sam prekinula poziv, savjest mi je proradila iako nisam radila ništa loše. Postala sam otresita prema ovome i jednostavno pokupila frendice i otišla. Danima nisam prestala razmišljati o tome. Došla je i nova godina, a na mjestu gdje sam slavila, bio je i on. Od svih mjesta u Zg-u mi smo se opet nekako susreli. Ne mogu vam opisati izraz njegovog lica kad me vidio s dečkom. U tom trenu došlo mi je da sve stjeram u jednu stvar i da otrčim k njemu... Vidjela sam da me gleda cijelo vrijeme, ali ja mu nisam mogla uzvratiti pogled, čak ni kad sam odlazila. Od onda mi ne izlazi iz glave. Prošli vikend sam neplanirano izašla na jedno drugo mjesto sa dečkovim društvom i pogodite - vidjela sam ga. Taj put smo se gledali kao nikad, čak me se i bojao pogledati u početku, sve mu se ocrtavalo na licu, no ovaj put ja nisam micala pogled. Bilo me je briga za sve. Da nije bilo mojih frendica, ne znam što bih napravila. Prije odlaska sam vidjela da mi je htio prići, no onda se stvorio moj dečko i rekao mi da idemo. Bila sam tako tužna što ne mogu biti s njim, a opet sretna što sam ga samo vidjela. Gorjela sam iznutra što mi je tako blizu, a tako daleko. Idući dan sam puknula i ostavila dečka. Nisam se pokajala, sram me to i reći. Čak sam ga u tom trenu u sebi i krivila što sam zbog njega propustila toliko prilika. No ovako je bolje i za mene i za njega. Stvarno sam se raspisala, čak su mi i suze potekle. Ja jednostavno ne znam što mi se događa. Ovako nešto mi se nije desilo nikad prije. Sve što želim je ponovno ga vidjeti, taj ga put ne bi pustila. Sve me strah da ga sad poslije svega više neću vidjeti ili da ću morati tko zna koliko dugo čekati da ga opet vidim. Ne znam gdje ga pronaći na svim tim silnim mjestima gdje smo se susretali, ne znam kako se onda ponašati, ne znam kako ću sad zaspati, više ništa ne znam... Cure, pomozite, gubim razum. Hvala vam svima na svakom odgovoru!