Poštovane,

trebala bih nečiji objektivan savjet. Prije dva mjeseca upustila sam se u vezu na daljinu, 250 km udaljenosti, što nije i toliko strašno. Meni je 25 godina, njemu 28. Krenulo je poprilično intenzivno, zaljubljeno, možda čak i prezaneseno s obzirom da smo počeli planirati da bih se kroz nekih par mjeseci preselili skupa živjeti. Napominjem da sam ja bila prilično oprezna, možda čak i skeptična u vezi svega, ali malo pomalo sam se opustila jer mi je druga strana dala dobre razloge za to.

Sve je krenulo dosta dobro, komunikacija, kada bismo se vidjeli, druženje, razgovori i, naravno, fizička interakcija. Posljednja dva puta kad smo se vidjeli bili su prisutne neke trzavice, ljubomorni ispadi (bez razloga) s njegove strane, ali ništa prestrašno i ništa što nismo riješili razgovorom, barem sam ja tako mislila. Odjednom je došlo do osjetne promjene u komunikaciji i na moje inzistiranje, nakon par dana, mi je rekao kako ni sam nije siguran što osjeća i što mu je. Tvrdi da barem u početku sve treba biti savršeno, a da se zadnja dva puta kada smo se vidjeli upitao dal je to to. Da ga je strah da se ja preselim i ostavim sve što imam tu i da onda shvatimo da to nije to.

Zaključak cijelog tog razgovora je da njemu treba vremena da razmisli što hoće, na što sam mu ja jasno dala do znanja što i kakvog partnera ja želim i da neću pristat na nesigurnosti.

Ono što meni nije jasno, kako je moguće da se netko od te hvalospjevne zaljubljenosti promjeni do točke kada se počne premišljat. Isto tako, ukoliko i ta osoba uopće dođe do zaključka da ipak želi pokušat, ima li smisla davati priliku nečemu nakon ovakvih peripetija?