Drage zene, nakon duze, pomalo turbulentne, veze, udjem u brak sa svojim partnerom, s kojim sam evo i trudna. Moram priznati da sam ja ta zahvaljujuci kojoj smo i dosli dovdje. Borila sam se za nas jer ga stvarno volim, nisam gledala ni na to sto ima, sto nema... Moram naglasiti da sam i ja teska osoba i osjetljiva eksplozivna. On je na pocetku braka bezuslovno se trudio i cinio sve da uspijemo. Iako je meni bilo tesko udovoljiti, stalno sam ne sto bila nezadovoljna. Medjutim, nije ni ta njegova idila dugo trajala. U posljednje vrijeme, pored tog sto sam i onako cesto loseg raspolozenja, trudnicki hormoni odradjuju svoje, pored probme finansijskih, ni muz me nimalo ne stedi. Kao da se lijeci na meni. Svaki dan me iznervira i rasplace s necim. Konstruise sebi neke gluposti u glavi i misli da je on upravu tako. Onda me kaznjava svojom pasivnom agresijom i ponasanjem. A dok se ja tako trgam, on je apsolutno miran i ravnodusan. Ne znam sto da ucinim, imam osjecaj da vjezba sebe da je sam sebi dovoljan. Tisucu put sam mu rekla daj reci zelis li vise biti sa mnom, kakav ti brak zapravo zelis, da ja ne razbijam glavu stalno bezveze. Izvuce se na posao ujutro, radi citav dan, dodje umoran, slabo se druzimo, slabo predlaze da radimo nesto skupa. Ja sam u stanu po citav dan, samo po bolnicama hodam otkako sam trudna, i eto svadjam se s njim i nerviram se i placem. Kad se svadjam, lijepo pricam, placem, derem se, on samo kaze ne pravi dramu, pretjerujes. Onda mislim da mu nisam bitna i da me uzima zdravo za gotovo. Sve se manje trudi, sve je ravnodusniji. Budi mi zato i neke sumnje, strahove. Optuzuje me nepravedno da ja glumim neku damu zato kad moji dodju sto ih pocastim. Kad je bilo porodicno okupljanje kod mojih prosli tjedan, on je meni govorio da nema novaca dovoljno, tocnije lagao me, iako sam ga dva dana lijepo gotovo molila i rekla mu da cu mu vratiti te novce ako vec posljednje daje, da i ja kao i svaka normalna zena sa svojim muzem prisustvujem tomu, jer mi je i potrebno malo da se opustim. Ali, ko bi mene peglao dva dana nego on. Gdje je tu ljubav prema meni, da me cuva sad dok sam trudna vise nego ikad. Zar je to ponizenje za njega da mi ugadja, da me pazi. Ne, ovako treba. Nemam u njemu nikakvu podrsku u smislu da mene brani i staje na moju stranu protiv svih. Uglavnom sam ja kriva za sve. A svoje ne da spomenuti. Kako god, nikad mira i stabilnosti. Eto imala sam potrebu da cujem necija misljenja, jer nikome drugom ne mogu da otvorim dusu...