Drage žene nadam se vašoj pomoći i savjetima. Potrebno mi je da se izjadam nekome, potrebno mi je vaše mišljenje o cijeloj situaciji. Pa da krenem od početka. Mama me maltretirala od malena kako fizički tako i psihički. Ponižavala me na sve moguće načine i tajno i javno. Tata je radio vani i nije znao šta se dešava, a i kada sam mu ispričala nije se uopšte trudio da me zaštiti, već je samo rekao da je mama upravu. Tako da sam uvidjela da imam samo sebe. Završila sam osnovnu i srednju školu, upisala fax i sve što sam postigla u svom školovanju postigla sam sama. Učila i trudila se, nadala sam se da će se sve promijeniti ako budem što uspješnija, ali ništa se nije promijenilo. Kod svojih roditelja nikada nisam imala podršku bilo šta da želim napraviti. Kada u nečemu uspijem uvijek je na sve to njihov komentar bio:"Zar ti to smatraš uspjehom?" Ako jedina na fax-u položim neki ispit sa desetkom, nikad mi moji roditelji nisu rekli "Svaka ti čast", već je uvijek bilo neko nabrajanje. Kada treba da se vratim kući sa fax-a dođe mi muka, imam osjećaj da mi se želudac okreće jer znam šta me čeka kod kuće. Jedino svjetlo u svemu tome bio je moj mlađi brat kojeg volim nenormalno. I njemu je bilo potpuno isto kao i meni, i još uvijek mu je isto kao meni. Svaki dan sluša nova poniženja. Za provode ne znam, na rođendane kod kolegica nikad nisam išla, nikad nisam bila ni na jednom koncertu, svaki praznik sam bila kod kuće, jer su to bili mamini uslovi uz obrazloženje: "Sve dok jedeš iz mojih jasli, bit će onako kako ja kažem." Prije 2 godine upoznajem prekrasnog dečka koji živi i radi u drugoj državi. Počeli smo vezu koja traje 2 godine. On je stalno dolazio, viđali smo se. Odlučio je da želi upoznati moje roditelje. Progutala sam knedlu u grlu. Tata je vrištao na mene kad sam mu rekla da imam dečka i da želi da upozna njih. Ipak došao je kod nas, vidio je moje. Mama ga nešto ispitivala, a tata nije progovorio ni slovo, nit ga je pogledao. Nakon toga prošlo je godinu dana, mi smo se nastavili viđati, zaručili smo se. Ja ga volim najviše na ovom svijetu. Prvi puta imam nekoga ko me razumije i kad mi je teško imam osobu koja mi kaže da se nebrinem. Predložio mi je da se vjenčamo i da idem zajedno sa njim. Mojima sam to rekla i uslijedio je haos. Tata je rekao ako to uradim da zaboravim na sve, da neće dopustit bilo kome da komunicira sa mnom i što mi je najteže od svega rekao mi je da zaboravim da imam brata. Plakala sam, molila ga da to ne može da mi uradi, jer brat je jedino što imam ovdje, ali on je rekao da može. Rekao je da će bratu biti zabranjeno da komunicira sa mnom, da će bratov mobilni tata provjeravati, da neće imati pristup internetu itd. To me pogodilo. Nisam mogla da vjerujem da on tako nešto može reći, da može nastojati da razdvoji na taj način brata i sestru. Ja sam odlučila da ću otići, odlučila sam da ću se vjenčati i otići, nakon svega odlučila sam da se više nikad neću vratiti u ovu kuću. Jedino što mi je rana na srcu je moj brat. Šta da uradim? Kako da stupim u kontakt sa bratom? Šta biste vi uradile da ste na mom mjestu? Lijep pozdrav.