Drage žene... Imam prijateljicu od faksa, bile smo cimerice, odlično smo se slagale. I danas se viđamo, ne toliko često jer nam prilike toliko ne odzvoljavaju, ali kad se nađemo, ne možemo se napričati i ispričati sve jedna drugoj. Ona je djevica i nikad nije imala vezu s muškarcem, dečkom, kako god. Ima 30 godina, kao i ja. Naši se životi podosta razlikuju-ja za razliku od nje imam muža i dvoje male djece, na porodiljnom sam. Ona živi s majkom i radi. Kao da je cijeli svoj život podredila poslu. Nisam nikad htjela pričati joj previše o tome da bi bilo dobro da ima nekoga da je nebi povrijedila, a i dosta joj svi ostali "sole pamet" o tome da joj je vrijeme da si nekoga nađe isl. Meni je žao, razumijem ju kad priča da joj to ide na živce i da trenutno nema vremena za pronalaženje nekoga samo zato jer bi već i trebala, a osim toga, toliko je navikla na samčki život da mislim da joj bi to dosta falilo da sad odjednom ima vezu. Ne znam kako da joj kažem, ne treba ona sad odmah imati ozbiljnu vezu ili odmah u brak, ali bojim se da će joj najljepše godine proći i da će joj biti žao kad to shvati. Kako da joj to objasnim? Nadam se da me razumijete. Nisam ja protiv samaca i često ju branim kad me drugi pitaju jel napokon nekoga našla (kao da se svijet oko toga vrti..., ali zar ne ne vrti???) ali kad vidim svoju djecu i muža i znam kako je to lijep osjećaj, bojim se da će biti prekasno kad ona shvati da čovjek ne može biti cijeli život sam. Što biste vi na mojem mjestu? Dal da prihvatim njezino ponašanje, teško mi je kad mislim da će ostati cijeli život sama, a znam da želi muža i obitelj jednog dana. Zar nije krajnje vrijeme da se "pokrene", bar malo da proba u nekakvu vezu...???