Drage žene,
Neznam kome da se obratim pa sam odlučila pitati vas i objasniti vam situaciju u kojoj se nalazim. Radi se o slijedećem.
Upoznala sam osobu do koje mi je uistinu stalo, koju volim bez obzira u kojoj se situaciji našli, koja me čini sretnom. Moj dečko i ja smo zajedno više od godinu dana, i unatoč malim nesuglasicama koje svatko ima u vezi uvijek sve riješimo i stvarno nemamo nikakvih problema. On je 8 godina stariji od mene,ja sam mlada(18 g) ali to ne smeta ni meni ni njemu niti njegovoj obitelji. Svi se prilično dobro slažemo i oni su me prihvatili kao "svoju". Znam da neki misle da fantaziram, da nemogu tako mlada znati što je prava ljubav, da ju miješam sa zaljubljenosti.. ali nije tako. Postoji ono nešto.
Uskoro ću završiti školu i planiram se čim prije zaposliti tako da se mogu osamostaliti. Mnoge noći sam provela razmišljajući o svojoj, našoj budućnosti i preispitivala samu sebe što želim od života. Želim se udati za tog čovjeka. Želim imati obitelj s njim. Jako mi je drago da je i on istog mišljenja, da i on to isto želi. Spremna sam odreći se karijere koju bi mogla izgraditi s obzirom koju sam školu završila (radila bi u pravosuđu), udati se za njega i podizati našu djecu. To želim najviše od svega. Znam da je nekima takvo razmišljanje neispravno, misle da nije normalno da tako mlada žena bude već udana i ima djecu. Znam da nebi bilo lako.. znam u što bi se upustila...svjesna sam odgovornosti i posljedica mojih odluka i da jednom kada se ostvare da nema natrag. I svejedno bi opet tako napravila.
Pa sad ja vas pitam kao osobu sa strane.. kako vi vidite situaciju?
Samo želim biti sretna..