Drage moje, voljela bih čuti vaše mišljenje o mom problemu. U vezi sam već dugo. Dečko mi je jedna predivna osoba, sa brojnim kvalitetama. Ali, došlo je do problema koji su sad isplivali na površinu. Od samog početka veze on je jako zagrijan, divan prema meni a ja se nisam zaljubila nego samo vezala za njega. Nisam se zaljubila zato što nije fizički toliko moj tip, iako je karakterom san snova svake cure, ali meni nema ono nešto zbog čega bi moje srce zakucalo brže. Stalno sam mislila, ajde možda se zaljubim s vremenom, treba proći neko vrijeme. Ja sam to dečku priznala. Mi smo pričali o tome, trudili se, misleći kao što sam rekla, da će se osjećaji razviti s vremenom. S vremenom sam počela umišljati da ga volim (zato što mi je poklanjao pažnju, godio mi je taj osjećaj ljubavi koji mi je pružao i što je uvijek uz mene i što se mogu osloniti na njega) al sam shvatila da ja nisam njega zavoljela kao osobu već sam ja zaljubljena u ljubav, ono što on meni pruža i u osjećaj pripadnosti nekome. Nadam se da razumijete o čemu pričam. To sam shvatila tako što sam došla do spoznaje da ja uporno pokušavam promijeniti njegove mane (koje su vrlo rijetke), stalno me nešto živcira kod njega, nekakve sitnice, voljela bi da se odijeva po mom ukusu, da izgleda kako ja oću, dakle nisam ga zavoljela onakvog kakav on je. Također to vidim i po brojnim sitnicama, on se puno više trudi oko veze,a meni kao da je svejedno. Osjećam se jako ružno dok ovo pišem, kao da sam mu cijelo vrijeme lagala, pretvarala se a on je cijelo vrijeme mislio da ga volim, a ja sam cijelo vrijeme bila zaljubljena u sam pojam ljubavi..Planiram razgovarati s njim, bit će mi jako teško jer sam svjesna da toliko kvaliteta neću naći kod nijednog dečka al nije pravedno prema njemu. Ja bih samo voljela čuti od vas što mislite o toj temi zaljubljenosti u ljubav, jeli to stvarno tako kao što ja mislim i gdje leži uzrok tome? Ja smatram da negdje u dubini je razlog taj što ja nemam samopouzdanja, ne doživljavam se osobito lijepom ni privlačnom, jako sam nesigurna i kao da utjehu tražim u osobi koja mene voli, nekakvo ispunjenje koje sama sa sobom ne pronalazim. Imala sam veza i prije ovog dečka, nijednog nisam uspjela istinski zavoljeti a bili su dobri dečki. Kao da ne znam voljeti. Može li se uopće nekoga voljeti ako se sebe ne voli i ne poštuje dovoljno?