Drage moje stvarno ne znam odakle bi pocela... U braku sam skoro dvije godine i imamo bebu, nakon tri godine hodanja odlucili smo da se vjencamo, mnogo smo se voljeli i sad se volimo i u principu nemamo problema u braku, ali imali smo ih na pocetku i to sve zbog njegove obitelji. Dok smo hodali svi su bili divni prema meni kao i ja prema njima, postovala sam ih i pomagala im kad god je bilo to potrebno. Vremenom sam skuzila da su jako teski ljudi, a svoje lice su pokazali kad smo trebali da se vjencamo. Odjednom su promjenili svoj odnos prema meni ja sam postala vjestica koja odvodi sina od kuce. Inace on je jako osjecajan i pazljiv covjek i zbog toga su ga svi koristili on je bio potrcko dok je mladji brat uzivao sve privilegije. I tako uzeli smo se, ali uz mnogo tenzija i napetosti i tad je malo falilo da raskinem jer sam bila na rubu snaga. Odmah nakon vjencanja njegova mama i ujak su me dva puta zestoko izvrijedjali i on je tad stao na moju stranu, ali ubrzo im je oprostio i nastavio ih posjecivati. Ja nisam prigovarala jer ipak je to njegova obitelj, jako je vezan za njih jer je rano izgubio oca. Medjutim ti posjeti poceli su uzimati danak i nas brak se poceo rusiti. Odlazio bi kao jedna osoba vracao se kao druga i tada smo imali mnogo zestokih svadja, jako bi povrijedili jedno drugo onda opet mirili se i plakali zbog toga. I onog trenutka kad je shvatio da cu zaista otici promjenio se i stvari su se vratile u normalu, ja sam sam se nekako pomirila sa njegovima da bi okoncala tu ludost. I tako je danas sve dobro, barem se tako cini, ali ja nisam dobro. Svaki put kad ostanem sama sve sto sam tada prozivjela stalno mi se mota po glavi, ne mogu zaboraviti koliko su me povrijedili, volim svog muza, ali puna sam nekog unutarnjeg bijesa na momente, urala bi i lupala sve oko sebe i tad shvatim da mu jos nisam oprostila.Ponekad se pitam da li sam trebala ipak otici, da li je ta ljubav bila vrijedna tolikih suza, nazalost jos ne znam. Zaista ne znam kako da se borim sa tim, svaki put kad se svega sjetim suze mi krenu na oci. Volim svoj zivot i dom koji smo stvorili, ali proslost ne mogu preboljeti. Sta da radim?