Drage moje, nikada nisam mislila da ću se naći u ovakvoj situaciji i vjerujte mi nikada nisam više patila. Mom dobrom prijatelju i meni se nakon 3 godine poznanstva dogodila ljubav, takva ljubav da ju mogu usporedit samo sa pričama iz romana u koje nisam ni sama vjerovala. Potpuno razumijevanje, sklad, možemo pričati satima, biti potpuno iskreni, dijeliti stvari koje apsolutno nikome drugome ne bi priznali... Sve bi to bilo nevjerojatno savršeno da on nema djevojku već 8 godina (od 17.e). Život mu je do sad bio savršeno jasan i jednostavan i znao je svoj put. Oboje jako patimo zbog ovoga, jer iz ove situacije nema sretnog izlaska, osjećamo da smo stvoreni jedno za drugo, boli što ćemo povrijediti i druge i sebe i vjerujte u potpuno sam bezizlaznoj situaciji. Naravno, mi o tome raspravljamo i pokušavamo naći izlaz jer nema toga o čemu ne možemo razgovarati, al trebam pomoć savjetima jer se previše gušim u svemu ovom da bi jasno razmišljala, pokušali smo potpuno razdvajanje- ne uspijevamo, imamo zajednički posao i previše boli. Moram napomenuti da se između nas nije nikad ništa fizički dogodilo, ali voljela bi da si mogu lagati da to igra ikakvu ulogu i da ovo nije prevara... Kako preći preko savršene ljubavi ili kako uništiti nečije snove o životu kao njegovoj dragoj djevojci koju on naravno voli, ipak su toliko toga prošli zajedno al s kojom ne može dijeliti ni pola onoga što ima samnom, kako razočarati njenu, svoju obitelj, kako izaći živ iz ovoga.....?