Cure, pozdrav! S dečkom sam 2 i pol godine u vezi. Kao svaki par imali smo svojih razmirica i problema, no ti problemi nikada nisu bili direktno vezani na nas dvoje, već su dolazili iz okoline. Naime, ne živimo u istom mjestu tako da jedno od nas dvoje mora imati auto kad se odlučimo vidjeti. Niti on, niti ja nemamo svoj vlastiti,pa uvijek moramo tražiti od roditelja. Meni to nije problem jer imam divne roditelje koji će sve za mene učiniti, no kod njega to nije slučaj. Hoće li moći dobiti auto, ovisi isključivo o raspoloženju njegovih staraca. Nekoliko puta su se posvađali, i naravno nije ga mogao dobiti, no da stvar bude bolje zabranili su mu i da ide van. (!!!!) Mislim, ima 24 godine, starci ga tretiraju kao malo dijete, budući da još nema posao nije u mogućnosti odseliti, pa me sada zanima vaše objektivno mišljenje. Volimo se, lijepo nam je skupa, čak me i njegovi roditelji simpatiziraju, ali meni je polako već puna kapa toga. Da li se isplati trpiti i čekati da se on makne od njih, da bude svoj čovjek? Imamo li mi budućnost? Ili jednostavno treba reći sebi da nekada ljubav nije dovoljna i krenuti dalje koliko god to sada bilo teško? Hvala vam unaprijed