Cure, evo mene opet, bila sam tražila savjet odnosno mišljenje kako postupati prema dečkovoj mami koja mene smatra osobom nesposobnom da se brine o njenom sinu (ne znam dobro kuhati, u solobodno vrijeme spavam do kasna i sl.). Nekako smo izgladile taj prvi sukob, ja sam postala malo rezerviranija prema njoj, ali se nekako obje trudimo da imamo korektan odnos. Sada konačno dečko i ja krećemo živjeti zajedno, to je za početak kod mene (bit ćemo odvojeni od moje mame u zasebnom stanu), već smo rekli mojoj mami da ona nema nikakve obaveze prema nama iako ona jako želi da nam pomogne i kuha. Odluka je naša da se moramo osamostaliti, ja kuham, dečko pomogne koliko stigne i može, snosimo svoj dio troškova pa da vidimo kako funkcioniramo. Iako imam malu tremu, znam da će mi dečko pomoći, nije zahtjevan i tu ne vidim neki veći problem. Međutim, imam osjećaj da njegovoj mami nije drago da on ide živjeti kod mene. Ona je već prije nekih pola godine govorila kako se moramo osamostaliti (tu sam se složila s njome), ali kako on i ja živimo u susjednim gradovima kombinirali smo šta i kako je najbolje, pa smo se odlučili za ovu varijantu jer na ovaj način on putuje cca 30 km na posao, u svakoj drugoj varijanti bi oboje morali putovati. Jučer smo bili kod prijatelja i kada smo rekli da dečko seli k meni, oni su pitali šta mu mama kaže na to. On je samo slegnuo ramenima (u stilu da joj baš nije drago), i dodao da se jednom moramo osamostaliti. Mene je to malo zasmetalo, jer izgleda da nije problem to što mi idemo živjeti zajedno, nego to što on ide k meni. Ona je meni već jednom rekla kako mene mama nije pretrpavala obavezama i nastojala me štediti, kada moja mama pošalje nešto (to je bilo u početku, kasnije više nisam htjela uzimati) komentirala je da se sigurno boji da ne budem gladna kod njih. Činjenica je da je moja mama jednostavno takva, uvijek dijeli s drugima što ima bez ikakvih primisli. Meni je dečko rekao kako njegova mama misli da mi nismo sposobni živjeti sami, očito zato jer se ja ne ustajem kao ona u 6 ujutro da bi zalila cvijeće (koje me uopće ne zanima, niti sam ga sadila), skuhala ručak do 9 sati i obavljala druge poslove oko kuće. Inače, dečko je planirao s vrmenom na svojoj kući dignuti kat gdje bi onda on i ja bili sami i uredili ga po našem guštu, ali sada to više ne spominje (ovo kod mene je samo privremeno rješenje). Znam samo da mu je mama jednom spomenula da neka se ne zalijeće s dizanjem kata, neka malo pričeka, pa se bojim da je nije na kraju poslušao, a ne želim se miješati u nešto što nije moje. S druge strane, moja mama je spremna prodati jedan stan (u obiteljskoj kući imamo 2 stana) da bi ja kupila neki stančić gdje bi bili sami (naravno da bi dio love ostao njoj za stare dane), njoj je dovoljno ovo gdje je sada jer je sama i teško joj je brinuti o 2 stana, pogotovo što su već u stanju da zahtjevaju veće investicije koje si ne možemo trenutno priuštiti. Nekako sam potištena od jučer kada sam na njemu vidjela da njegovoj mami nije drago da ide k meni, ali opet nisam htjela ništa govoriti da ga ne povrijedim, jer znam da ni njemu nije lako. Voljela bi samo kada bi joj on objasnio da je naša stvar gdje i kako ćemo živjeti, a njoj ako je stalo do njegove sreće da bi nas trebala podržati.