Cijenjeni, moje pitanj ili problem zvuče ovako: udana sam, poznajemo se 8 godina, od toga 3 u braku, ranih 30-tih godina smo oboje, zaposleni, riješeno stmbeno pitanje. Međutim, imam muža, ali i nemam, osim na papiru. Početak braka bila je agonija, on se nije mogao priviknuti na samostalan život pa je svkodnevne slobodne trenutke provodio kod roditelja, razgovori nisu pomogli, već je tamo išao nakon posla, tamo ručao, vraćao se kući eventualno na večeru, na gledanje tv-a i kupanje. Sexualni život bio je dobar, osim što nije bilo riječi od stvaranju zajedničke obitelji, tj. dječice. S vremenom on je našao neku zanimamnciju i primio se posla kod svojih roditelja, nekad mu je i otac pomagao, zarađivao je dodatno,a i dalje nije davao za režije, za hranu, za ništa. Njegova primanja su bila jedva izgleda njemu dovoljna, tako da su svi izdaci uvijek ovih godina bili moja briga. Okućnicu je uređivao redovito kod svojih,a ja sama oko naše kuće, tamo je spremao drva za zimu, meni su pomagali roditelji...Razgovori s svekrvom i svekrom, nisu dobro završili, te su se neki korektni odnosi dosta poljuljali, te oni 2 godine nit ne dolaze do nas,niti ih je briga kako mi živimo i da ovo nije život. Moj muž me kaže voli. Znam da je djetinj i da ga nije imao tko naučit samostalnom životu te da on se s time nosi na čudan način. Međutim, prošle i ove godine pokupio je odjeću i otišao, a sam kaže kako nije mislio već je to učinio iz efekta, jer se ja bunim da ovo nije život. Meni je život zajedničko stvaranje i građenje, obitelji, odnosa, svega ostaloga, pa i zajedničko plaćanje režija, ručanje, večeranje...on većinu toga radi kod svojih roditelja... Nisam stroga osoba, zbilja preko svega prolazim, on sve to ipak doživljava nekako drugačije. Razumijem, muško je, odgojen na načind a mu se sve dopuštalo i da nikad nije imao odgovornosti. Ali kako sada dalje? Intenzivno sam razmišljala o razvodu. On ne želi iako ja ne dopuštam da se vrati, te da opet živimo u istoj agoniji kao protekle 3 godine. Kazala sam neka generalno mijenja način života, te da ipak svakodvene odlaske svojima zamjeni svojim životom i svojim/našim obvezama... Da li sam dobro postupila? da li ima opće smisla načekivati neki normalniji život s takvom ososbom,ili okrenuti novu stranicu i pokušat se skućit s nekim tko želi obitelj i zajednički dom?