Bok, imam kompliciranu situaciju i više ne znam kome da se obratim... Naime, upoznala sam jednog dečka prije nekih godinu dana, sve super, i nekako smo se jako zbližili i imamo poseban odnos... No, nakon nekih mjesec dana je on išao na neku kavu s nekom ženskom koju je upoznao i poljubila ga je i on je doslovno pobjegao, pretrčao pola grada do auta i otišao do frenda (tako mi je on ispričao)... mi smo tada bili kao u vezi, nismo definirali totalno, ali sve mi je priznao i osjećao se užasno, rekao je da je tada shvatio koliko me zapravo zavolio... to je meni bio prevelik šok tada, nisam znala što reći ni napraviti, dosta smo razgovarali, vidjelo se na njemu da mu je žao, a ona ga je i dalje opsjedala sa porukama kad joj je rekao da ima curu... jedva je se rješio, a u meni se stvorio tračak sumnje.. inače sam osoba koja ne voli kontrolirat drugog i volim da oboje imamo slobodu i da nema kontroliranja gdje je i što radi... no, nakon toga više nisam ista... naravno, morala sam popričat s frendicom, koja se na kraju u to umješala i ˝natjerala˝ da prekinem... ali ja jednostavno nisam htjela... i nastavili smo se viđati, i on je na sve načine pokušavao vratiti moje povjerenje u potpunosti... no, nakon što sam se na neki način opustila i počela mu vjerovati (iako mi je frendica stalno zvockala), dogodilo se to da ga je druga frendica ˝uhvatila˝ da se dogovara sa njenom frendicom za poslovnu kavu... POSLOVNU... i tu je nastao kaos... rekle su mi to i rekle su mi da planiraju da one odu na kavu, umjesto te treće... nisam htjela radit još veći kaos i dogovorila sam se s njim prije toga i sve mu rekla, i prekinula s njim, jer više nisam mogla podnositi neke stvari... on je plakao, nikad nisam vidjela nekog da toliko plače, držao me zagrljenu i nije me htio pustiti, govorio mi da me voli, da me ne bi htio izgubiti, da sam sve u životu... al valjda sam bila toliko ljuta zbog svega i samo sam otišla... našli smo se za par dana da mi vrati stvari i molio me samo da ga poljubim barem zadnji put... ja nisam osoba koja je bezosjećajna i volim ga, stvarno, kako nikad nikog nisam voljela i jednostavno sam se nastavila čut s njim... svaku večer bi me nazvao i pjevao ljubavne pjesme, slao ljubavne stihove... nekad bi otišli na kavu... i stvarno sam htjela vezu s njim, ali se dogodilo to da su se frendice totalno umješale i počele provjeravati gdje sam, s kim sam, prekopavale mi mobitel kad smo bile na kavi, pratile me itd... počelo mi je stvarati pritisak, a nas dvoje smo skrivali našu ljubav... znam da zvuči kao iz filmova ali tako je bilo... bile su ljute na mene kad su saznale i više nisu htjele razgovarati sa mnom... stvarno smo u tih par mjeseci, dok se nisu makle, prošli kaos... on je bio stalno uz mene, prihvaćao je moju tugu i sve ostalo, nije htio da se naša ljubav ugasi zbog nekih drugih... i nakon svega što smo prošli, prije mjesec dana smo prekinuli, jer se on boji da ću ga jednom ostaviti i otići i da me više neće nikad vidjeti... nastavili smo se čuti ali nismo u vezi, i ne želi me izgubiti kao osobu koju voli... ne znam što bih mislila o svemu tome, totalno sam zbunjena... ni ja ga ne želim izgubiti, jer mi je stvarno pomogao naći cilj u životu, s njim sam postala uspješnija i izgradila sam se kao osoba, počela sam se boriti za sebe (što prije nisam radila, uvijek sam bila za druge tu) i počela sam sebe stavljat na prvo mjesto... ne mogu mu ništa zamjeriti, jer je stvarno osoba koju sam oduvijek sanjala... al on jednostavno ne može biti u vezi (zbog prošlosti, jer su ga cure ostavljale iako je radio sve da budu sretne) i boji se toga da će biti i sa mnom isti scenarij, tako da je odabrao prijateljstvo, jer se to ne bi trebalo prekinut... on nema nikog, a ni ja nemam nikog...