Ni sama ne znam odakle da počnam. Najbolje od početka. Imam 41 god, moj suprug isto. Vjenčali smo se sa 20 godina. Nismo čak ni supružnici, više cimeri koji imaju 3 djece. Svatko ima svoju spavaću sobu, već duže vrijeme nemamo nikakvih intimnih kontakata. Kao otac je savršen ali se više ne volimo, a skoro i ne podnosimo. U braku smo zbog djece ali i imovine, koja i nije mala. Znam da ima ljubavnicu, i mislim da se jako vole, jer je njoj jako ljubomoran dok je prema meni ravnodušan. Otkako je s njom, kao da je procvjetao, ponaša se kao da mu je 25. I kod kuće je veseliji, iako je rijetko doma. Nekada prođu dani a da se i ne vidimo, jer mu je takva priroda posla. Jedina komunikacija je ta da ga zovem kući na ručak, iako je bilo vremena kad mu nisam htjela ni kuhati ali zbog "sela" to činim. Njega to baš puno i ne pogađa. Iako već godinama vodimo zaseban život, svak je u nekom svom svijetu, ovako mi odgovara, što zbog djece što zbog navike, a što zbog mjesta u kojem živimo. S financijske strane imam sigurnost. Ja sam imala svoj posao koji sam ugasila jer nisam imala potrebu raditi. Otkako sam saznala da ima "ljubav svog života" (kako joj tepa) u meni je proradio ženski inat - nedam joj ga. Nemam ga ni ja - neće ga u potpunosti imat ni ona. Iako smo već razgovarali o razvodu, i na miran način i kroz svađu, nemam namjeru rastati se, iako bi kuća pripala meni i djeci, a i pristojna mjesečna renta, ja želim da je on tu, da je otac djeci, a meni muž. Ne želim ogovaranja, ne želim skandale. Želim da ostane ovako kako je, iako mi se nekada čini da to nije opravdano, da zaslužujemo novu priliku, ali tko bi htio ženu u godinama i s 3 djece. Molim vas da vi iznesete vaše mišljenje. Post sam pisala što sam objektivnije mogla, samo da vam dočaram pakao u kojem živimo.