Pozdrav svima!

U zadnjih godinu dana postala sam presenzibilna. Izgubila sam prerano jednog roditelja (prije 5 god) i otupila na neki način, nastojeći sakriti i umanjiti bol. Bila sam oduvijek nježna i romantična duša. Međutim imala sam faze depresije kada bi me najmanja sitnica izbacila iz ravnoteže. Sada sam sretno zaljubljena (imam 22 god) i događa mi se to da prilikom najobičnije situacije (npr zakačim se s dečkom oko neke glupsoti) mene to toliko uznemiri da nekoliko dana ne mogu doći k sebi. Isto tako, kad si zamislim da bi mogla oboljeti od nečeg, ili netko moj blizak (postala sam strašno plašljiva i zabrinuta za bližnje) počinje me loviti strah. Bojim se da ako to ne prođe, da neću biti sposobna osnovati svoju obitelj i podnijeti neke puno teže stvari u životu. Stalno se oslanjam na druge i smatram da sve loše što mi se dogodi da je to upravo zbog toga što sam to ja (znam da je to najveća glupost ikad). Odlučila sam odrasti i prestati nositi ulogu žrtve, i eto zanima me da li se netko od vas našao u takvoj situaciji, da se ovako osjećao... I da li ima nade za mene da postanem odrasla, snažna mlada žena?

Inače sam poprilčno optimista, širim ljubav i sreću, najsretniaj sma kad usrećujem druge, ali čim dođe do nekog problema kao da se ukočim i sva se rastužim. Moram napomenuti da sam prilikom smrti roditelja ja bila ta koja je tješila sve oko sebe, čak i susjede, i mislila sam da sam dovoljno jaka da mogu sve podnijeti... i sad želim da se netko za mene brine i da mene netko tješi. Ipak ljuti me to moje ponašanje a i moje bližnje, kažiu mi da sam jedno veliko dijete, ali trenutno si ne mogu baš previše pomoći. Znam da se ponašam tako jer sam dugo čuvala sve u sebi i pravila se odraslom, a sad dok bi trebala biti odrasla ponašam se kao derište, samo želim da me netko čuva i štiti, i govori umjesto mene i brani me od svega. NAstojim to promijeniti iz dana u dan, zanima me vaše mišljenej i iskustva.

Hvala vam!