Pozdrav, imam 19 god i problem koji se tice moga tate. Ovdje cu se ispuhati jer nemam kome i kakav god da savjet dobijem hvala.
Mogla bih o tome satima no pokusati cu sto krace moguce..
On je vrlo tezak covjek i sto god on kaze mora se postovati, mama u vecini slucajeva nema rijeci u nicemu jer je on "glava kuce"

Pokusavam im oboje a pogotovo tati pokazati da sam vrijedna, postena, ozbiljna cura no to im nikako ne ide u glavu
Idem na fakultet, imam posao, postujem ih i ne svadam se s njima, radim sve kucanske poslove
A situacija je takva da ja ne mogu prestat misliti i tome sto ce moji roditelji reci, a pogotovo otac.
Sve sto radim, radim da bi on bio zadovoljan a nikada nije.
Kada sam trazila vozacki rekao mi je sa mi ne treba jer nije ni on imao
Svaku moju zelju i situaciju usporeduje sa svojim zivotom i na taj nacin je doslo do jedne svade gdje je rekao misljenje o meni koje ja nikada necu zaboravit. I posto mi je tata i volim ga sada sve sto rafim je da on bude ponosan na mene. Htjela bi da me boli briga no ne mogu
I dan danas me boli svada koju smo imali prije dvije godine, rekao mi je da me ne voli, da sam glumica, da zna sve sto razmisljam( misli da je najpametniji), da se ne znam oblacit, da sam ljencina, nedogovorna,kada sam imala problema sa alergijom nije mi vjerovao, rekla sam da cu se ugusit a on je rekao ugusi se, jos je naravno naglasio da mi moze jos toga puno reci ali da bi se rasplakala
Dan danas se sjetim toga i ne mogu to izbacit iz glave, vlastiti otac me smatra propalitetom a ja pokusavam sve kako bi bio ponosan na mene
A posto ne uspijevam i kada dajem sve od sebe ne zelim ni znati kako bi reagirao kada bi saznao da pusim ili kada bi nesto krivo napravila.
Znam da mi se cijeli zivot ne bi trebao vrtiti oko roditelja, ali svaka sitnica koju planiram napraviti je popracena vaganjem toga sto ce roditelji reci
Sa 19 se ponasam kao zena od 40 godina jer ne zelim izlazit,pit, partijat nego sam samo u kuci ucim radim cistim..
Kako da se oduprem tome, zbunjena sam i ne znam sta radim, sama sebi idem na zivce jer mi je toliko stalo sta oni misle i razocaram se svaki out jer nikad nisam dovoljno dobra.
A brat je potpuno druga prica,njega ne smiju pitat ni da do trgovine ode
Sve me to boli, nepravda prema meni i ocito nepostovanje kceri..mozda i mrznja tko zna.