Pozdrav drage žene! Ne znam jeli se koja našla u takvom stanju ili koja ima na umu kakve riječi koje bi mi mogle pomoći. Riječ je o tome da nemam volje za životom. Neda mi se živjeti, ali nemam druge. Povremeno se isplaćem, preležim i onda opet nastavim živjeti. U društvu se ne pronalazim nigdje, kao da mi nigdje nije mjesto. Gdje god sam u gostima/posjetu ili slično strašno mi je dosadno, ali sam vrlo pristojna i smješkam se, šta ću. Gdje god odem nekamo uglavnom mi se neda pričati s ljudima jer postavljaju glupava pitanja, izvaljuju glupave šale koje mi nisu smiješne. Smeta me to što me vjerojetno ljudi zbog toga doživljavaju sramežljivom, povučenom, a možda zvuči kontradiktorno, na to nisam ja, samo mi se neda u većini slučajeva pričati, pričam samo dok imam potrebu. Jel sam rođena u krivoj sredini, krivom društvu? Prošla sam dosta ružnog u životu i zbog toga oboljela od OKP. Puno radim, puno učim, imam dugogodišnjeg dečka, ali sam umorna od svega. Do ničega mi nije. Imam malu obitelj pa nemam s nikim pričati o tome, prijateljice imam ali nemam niti jednu pravu, sve nekako površno. Pokušavala sam se više družiti, biti sretnija, veselija- čak sam i uspjela u tome, ali dok nije urodilo plodom shvatila sam da je sve to uzalud. Puno puta sam poželjela da me nema, ali nema mi druge nego se mučiti dan za danom.Molim vas bar riječi utjehe, savjet, nešto?