ovako,ovo moje stanje spada zaista u ostalo. prije par godina clan moje uze obitelji pocinio je samoubojstvo.

vec je proslo dosta dana ,mjeseci i godina pa sam naucila provesti i dobre dane. od tada sam nestala ja i postala ovo sto sam sad. a sad sam jako nepovjerljiva,veoma krhka i jako bolna. vrlo sam suosjecajna i cesto se rasplacem i osjecam se jako nezasticeno i ranjivo i to me plasi. taj kriz zna biti nepodnosljivo tezak.ponekad tako jako zelim da ne osjecam,jer tada imam toliku navalu raznih emocija ,tad osjecam da cu se raspuknuti od tuge. imam divnog decka,koji me je doslovce spasio od samodestruktivnosti i bjezanja od ljudi,jednostavno me primio i nije pustao koliko god sam ja nastojala pobijeci. odrasla sam puno brze od svojih vrsnjaka. ljudi mi znaju cesto reci,nakon nekog vremena sto se druze samnom,da sam cista suprotnost od onoga kako se cinim na prvu .vecina me na prvi pogled dozivljava na samouvjerenu i dosta ledenu. to je moj zid. postala sam opsesivna kilazom i izgledom. vazno mi je biti lijepa izvana,kad se iznutra osjecam stvarno ruzno. apsurdno za nekoga tko je osjecajan. pa zar to nije tako povrsno?! bas sam pathetic. nikad ne pricam puno o sebi .osobe koje me znaju u dusu nabroje se na dva prsta. seka i ta osoba,ponekad mi se cini da bi se decko mogao u brojiti,ali ipak mislim da sam i pred njim dosta sakrila od sebe,a zajedno smo skoro 4godine i to jako puno vremena tjedno pa i dnevno. vrhunska glumica,nema sta. imam dosta '' prijatelja'' koji misle da me poznaju puno i jako dobro,a zapravo ne znaju nista. razvila sam tu neku sposobnost da puno pricam a zapravo nist ne kazem o sebi,bar ne ono bitno.jednostavno ne zelim dopustiti ljudima da znaju moje rane i slabosti. ne vjerujem u prijateljstva,vjerujem u u vezu koja postoji zbog simbiozne koristi u ovom ili onom smislu.i to je vjerojatno ok,ti mene volis ako ja tebe volim,ti mene tjesis jer ja tebe tjesim... kada imam ovakve noci,u kojima razmisljam,slusam muziku i osjecam svaku rijec i onda mirim svoju dusu,koja krvari i ne mogu vjerovati da nakon toliko vremena nece da stane. vec sam doslovce nasla ''ugodu'' u boli.to je ono kad se mirim sa krizem koji nosim i onda duboko vjerujem da on ima smisla i da cu ga kad tad otkriti. znam da se trebam pomiriti sa svijetom i to sa tugom u njemu,boli i nepravdom ali ja ne mogu oprostiti,vise ne znam ni kome.osjecam se obiljezenom i osudjenom od drustva uopce. kako da se nosim s time ? hvala