kako da smognem snage zatražiti pomoć psihologa ili psihijatra? kako da priznam mami, kako da je molim za pomoć kad je njoj najteže od svih nas...kako da priznam sebi i svima ostalima da se nisam pomirila s tatinom smrću, makar su prošle 3 godine, zakopala sam sve u sebe i sada sve izranja na površinu.. ne mogu voljeti, ne mogu se veseliti, sve mi je ravno... tj vesleim se ali ne osjećam tuđu patnju, bol..

upravo sam imala napadaj, strašan pritisak u prsima, sad kad sam trebala reći jednom dečku kojem je stalo do mene da li želim biti s njim ili ne, jednostavno en znam, ako ode potonuti ću još dublje, ako ostane osjećati ću se skučeno.. ne znam odgovor na pitanje da li mi je stalo ili nije..

a tatica moj, ne znam od čega je umro i zašto me ostavio kad mi toliko treba. baš prije moje mature, prije mojeg vozačkog ispita, upisa na faks, osjećam se da nisam vrijedna biti njegovo dijete, fali mi užasno..neizmjerno..

kako da shvatim ovaj problem ozbiljno, kad znam da će sutra biti sve po starom.. sama pomisao na psihologa biti će mi smiješna..a opet kad me ulovi isti ovaj napadaj, možda bude i gore.... imam 20 godina i ne želim više živjeti ovako, treba mi mir, trebaju mi odgovori a nema ih.