imam 17, sada ću 18 godina i jedan veliki problem. naime, već 2 godine se borim s anoreksijom i bulimijom i nitko to ne primjećuje jer dobro skrivam. imala sam fazu od pola godine kada sam uspjela prestati i totalno promijeniti situaciju u glavi, do te mjere da sam sama vidjela koliko sam griješila i koliko sam puno gluposti radila. to mi je bio kao hladan tuš. uspijevala sam se nositi sa svime, ali je najveći problem u tome što sam se vraćala bulimiji svaki put kad sam bila pod nekim stresom ili kada sam jednostavno trebala bijeg. gledajte sad, imam puno prijatelja, izlazim, super ocjene, treniram, u obitelji je sve u redu hvala Bogu, i zato osjećam grižnju savjest, kao da nemam prava žaliti se ni na što, a najmanje sav trud svojim roditeljima vratiti tako da im kažem da imam bulimiju i da trebam pomoć. imam jednu najbolju prijateljicu, uvijek smo zajedno, znamo se cijeli život, a ja stvarno nekome moram ispričati to što me muči, jer znam da ako budem i dalje šutjela samo ću si otežavati. njoj vjerujem i želim joj to reći, već jako dugo, ma mjesecima razmišljam o tome, jer ne želim se tek tako otvoriti nekome. bojim se reakcija, bojim se da će svi reći da samo tražim pažnju, ali to nije istina. nije istina, želim samo biti sretna i slobodna jer me ovo ubija. znam da se mogu izliječiti i vjerujem da je to jedan od puteva, sebi sam priznala problem, možda je red da i drugima kažem. čisto da znam da imam potporu i da nisam sama, ne mogu više sama, nemam snage. što vi mislite? hvala unaprijed :*