e ovako šta reći za početak prilično sam komplicirana i kontradiktorna, ni rođena mater ne može sa mnom na zelenu granu, ali s druge strane vrlo slaba na tuđe nevolje na tuđu lijepu riječ iako me je ta osoba možda nečim povrijedila, vrlo osjetljiva ali u svemu tome stvarno volim pomoći drugim ljudima međutim kako to već biva često se opečem, često te ti isti kojima si baš pomogao povrijede. i onda ja skupljam tu nekakvu gorčinu da ne kažem mržnju prema istim međutim kad se oni meni obrate nakon nekog vremena na lijep način ja neznam jednostavno iskazat tu ljutnju nego se sažalim nad tim osobama, zapravo ja uopće ne iskazujem ljutnju niti pokazujem toj osobi da me povrijedia ponekad ista ni nazna da me je povrijedila a ponekad se prave ludi to me najviše boli. šta je sa mnom jeli to normalno? ja znam da treba reć šta je na duši ali ja to često puta nemogu i onda pojedem samu sebe i boli me jako ali ne želim drugačije,u većini slučajeva prekidam svake odnose s tom osobom. to sam napravila milijun puta da sam nekom jednostavno kad me povrijedi okrenem leđa bez ikakvog objašnjenja da nema pojma zašto sam to napravila jer ja svo vrijeme toleriram "to ponašanje" što se kaže "trpim"? imate li kakav savjet, ili bar da kažete što mislite zašto je to tako??