Imam prekrasnog dječaka od 2ipol godine. Obožavam ga, pametan je, zaigran, centar mog života. Ne znam postoji li knjiga koju nisam pročitala, postoji li još nešto što nisam prosurfala na netu o odgoju djece. Trudila sam se biti koliko god mogu biti savršena majka. Ali jednostavno sam "pukla". Nakupilo mi se sve i svašta, znam da nije opravdanje. Znam da sam kriva i da nisam to smjela učiniti, strašno se osjećam, mrzim samu sebe i pitam se kako dalje. Još kad vidim da me on gleda kao da ništa nije bilo i mazi se sa mnom kao da nisam to učinila, srce mi puca. On je sad u onoj famoznoj fazi "nemoguće dvije", i zaista je teško s njime. Nezaposlena sam, pa sam s njim 24 sata na dan, trudim se, sto puta dnevno ponavljam "ne", pokušavam objasniti, pokušavam ga odvratiti od onoga što ne smije, a on baš isprobava moje granice. I eto, ja sam ga istukla. Bilo je to par pljuski po guzi, još ima pelenu, ali svejedno ga je zaboljelo, makar više po ponosu koliko sam vidjela. Oduvijek sam bila protiv toga, bila sam uvjerena da nikad neću udariti svoje dijete. A sad sam razočarala sebe i njega. Mužu nisam rekla jer je i on protiv toga. Što da radim, kako dalje...? ;(((