Drage moje, zanima me vaše mišljenje, možda i iskustva. Naime, imam 42 godine (ove godine ću navršit 43 godine), baš kao i moj dečko. U vezi smo 14 mjeseci, sve je super, volimo se, vidimo se zajedno, iako nismo još otvoreno pričali o braku ili zajedničkom životu, ali kad govorimo o budućnosti uvijek postojimo MI. Trenutno živio svako sa svojom mamom jer nismo iz istog grada (udaljeni cca 50 km), puno vremena provodimo zajedno, jedno kod drugoga i odlično funkcioniramo. E sada, logičan slijed (a i želja) je zajednički život, koji bi trebao biti organiziran negdje na pola puta između naših gradova (jer svako od nas radi u svome gradu) što je trenutno jedino financijski problem, ali smatram ako su se drugi nekako snašli i krpaju se, onda ćemo i mi. Mislim da nijedno od nas ne želi život u kućanstvu s roditeljima iako se svi dobro slažemo, ali isto tako svi mislimo da "mladi" moraju živjeti sami. Do sada nismo razgovarali o djeci, nekako imam sojećaj da smo oboje smatrali da smo prestari za to. Osobno nisam neki jako majčinski tip, niti sam do sada osjetila potrebu za djetetom, ali od kada sm njega upoznala takva ideja mi više nije odbojna i često se uhvatim kako mi je žao što se nismo upoznali koju godinu ranije, da barem prije 40-te imamo bebu. Kada smo se upoznali bila sam bez posla (ostala nakon 16 godina rada), pa dobila neki posao na određeno u firmi u stečju, i tek sada sam dobila stalni posao u svojoj struci s redovnom plaćom. U dva navrata kada se nešt nisam dobro osjećala on je onako u šali prokomentirao da sam možda trudna. Sve više razmišljam o tome da li je sada vrijeme za bebu (sigurna sam da bi se on veselio, ali isto tako da bi prihvatio i život bez djece ako ja to ne želim), strah me svih mogućih rizika zbog godina, uz to imamo neki svoj ritam života koji bi sigurno bio izokrenut, a uz to tek sam 1. mjesec na novom poslu i nekako bi mi bilo neugodno odmah trčati na bolovanje. Opet, s druge strane, prvi puta u životu imam uz sebe osobu za koju sam poželila da bude otac mog djeteta i mogu nas zamisliti u toj ulozi. Vrijeme leti, ja mozgam sama sa sobom i ne znam ni sama da li se upuštati u majčinstvo u ovim godinama ili ne. Moram napomenuti da smo oboje inače mladoliki, sportski tipovi, ali vrijeme leti i godine čine svoje i kad se sjetim da bi imala 50 godina kada bi počela odlaziti na roditeljske sastanke dođe mi da definitivno odustanem od te zamisli.