večer dame, prvi put pišem i ne znam kako da počnem, uglavnom, imam 19 godina, cijeli svoj život živjela sam bez oca, a jedino uporište je bila moja majka i sestra. Sve me to dodatno pokopaje i svakim danom sve više žalim zbog nedostatka obitelji, ujedno se bojim da ne ostanem bez nje. Gledam stare slike i plačem, gledam sretne obitelji i to me ubije. Od strane prijatelja, imam ih par, ali ne mogu se na nikoga osloniti i reći svoje tajne i ono što me muči. Sestra je na faksu i udala se tako da nemam puno kontakta s njom. Znači, prepuštena sama sebi. Ne pijem, ne pušim, ne izlazim tako često pa uvijek ispadam iz društva zbog toga. Ljubav? haha da ne govorim, imala momka, al sve to nesretno i neslavno završi. Ne smatram se nekom ljepoticom, ni rugobom al ne znam što me u tome koči. Želim samo nekoga ko će biti tu kraj mene, volit me, čuvat i jednostavno bit vjeran meni. Zar ja puno tražim? Danas svi takvo nešto iskorištavaju, a neki poput mene žele takvo nešto za cijeli život, bit odan nekome tko će me saslušati i pokazati pravi put. Ne patim za materijalnim da je možda to problem. Prijateljji? Oni su tu samo kad im nešto treba.. Jednostavno, slomljena sam što od strane obitelji (stresa), prijatelja i općenito života. Ne znam kako dalje, nemam nikoga da mi usmjeri i prolazi sa mnom kroz život. Želim nekoga tko je spreman na sve, nekoga ludog skim možeš provest svoj život kvalitetno i jednog dana pričat o tome. Pomozite, dajte mi neki savjet kako dalje.