Pozdrav svima! Željela bih sa vama podijeliti neka svoja razmišljanja i čuti vaše odgovore. Prije par mjeseci izašla sam iz jedne velike krize u svom životu i inače dugog perioda krize koja je bila obilježena raznim strahovima, depresijom, i lošim emocijama. Prije svega uspjela sam riješiti jedan veliki problem koji me pritiskao. I osjećala sam se dobro, kako se dugo, dugo nisam osjećala. Ali nisam sigurna da ću uspjeti održati ovaj dobar osjećaj, jer se stalno dešavaju oko mene loše stvari i puno je negativnih emocija koje primam od ljudi - neke od njih ne mogu izbjeći-a po prirodi sam vrlo ranjiva i senzitivna osoba. Kao da mi je potreban samo okidač pa da opet "padnem". I još sam krhka. Ono što me potaklo da pišem je današnji događaj. Bila sam na sastanku jedne grupe čiji sam član i gdje sam mislila da ću se lijepo osjećati, ali nije bilo tako. Atmosfera je bila puna negativnih emocija i kritka ljudi jednih drugima. I ja sam bila iskritikovana što ne dolazim redovno i što se često vadim na umor. a ja zaista jesam često umorna jer radim teške fizičke poslove, drugi to ne razumiju. Bila je prisutna i jedna moja bivša prijateljica, koja mi je jednom u životu pomogla oko nekih stvari, a kad sam zapala u pravu krizu koju sam gore navela distancirala se od mene i otkačila me k'o kuče na ulici. Pored svega našla je izgovor da joj ja nešto nisam pomogla i rekla da naše prijateljstvo nije bilo iskreno. Teško mi je da je gledam na tim sastancima čiji je i ona član jer se sjetim koliko sam joj vjerovala i kako sam bila sretna misleći da sam napokon našla pravog prijatelja. Onda sam se sjetila i druge "prijateljice" koja stalno govori kako se na nju i njenu porodicu uvijek mogu osloniti a nikad me ne zove da pita kako sam, osim kad joj nešto trebam ili baš nekom prigodom. I treće prijateljice koja je dobra kad sam i ja dobra a kad mi e loše toliko me izmuči da mi bude još gore. Da stvar bude gora, poslije prekida sa prijteljicom koja me otkačila prestala sam vjerovati ljudima, samo mislim kako će me neko povrijediti ili iskoristiti Slabo se znam zaštititi, nisam svadljiva po prirodi i ne uzvraćam na provokacije. Puno sam toga progutala, osobito na poslu, pa se već počinjem osjećati pomalo kao kameleon koji se prilagođava sredini - a time kao da svaki dan malo po malo gubim sebe i svoje dostojanstvo, jer to nisam ja. U meni se sve buni, a ja šutim. Šutim da ne bih ostala bez posla. Šutim da bih zadržala barem te prijateljice takve kakve su. Šutim i u grupi da bih dolazila...Samu sebe tjeram da počnem zauzimati svoj stav, ali nikako ne ide. Pa ja sam u osnovnoj školi zbog jedne drugarice koja me izvrijeđala prekinula sa cijelim društvom tada. Gdje je nestala ta osoba puna ponosa i dostojanstva?