Pozdrav svima!
Imam jedan problem kojeg sam jako svjesna, ali koliko god se trudila, ne mogu ga promjeniti...ipak pišem vam ovdje u nadi da će nešto doprijeti do mene.
Radi se o tome da imam jako užasan strah od povrijeđivanja - ali ne od toga da drugi povrijede mene, nego ja njih. Kad znam da netko pati zbog mene na bilo koji način, osjećam se tako užasno, kao da sam ubila nekoga...makar se radi o nečemu što je kratkotrajno, ili nije tako strašno. Zbog toga se bojim ulaziti u veze, govoriti otvoreno što mislim i uopće provoditi vrijeme s ljudima kod kojih me nešto smeta - jer im ne mogu to reći. Puuuuno lakše podnosim kad mene netko povrijedi jer znam da nisam ja kriva za to.
Konkretno primjer je slijedeći - nakon mjeseci nagovaranja, dala sam jednom dečku šansu..prije je bio stvarno užasan, povrijedio je cura i cura..i ja to znam..ali sad se dogodilo da sam ja njega povrijedila. Jednostavno se nisam zaljubila u njega ali sam ga zavoljela kao prijatelja, starijeg brata, čak i oca..i rekla sam mu to, što je nejga jako povrijedilo, sada kaže da ne može pričati sa mnom jer mu je teško. Ako se negdje vidimo da možemo na piće ili porazgovarati, ali da više od toga ne može.. I tjednima se već preispitujem, pa kakva sam ja to osoba, zašto se nisam zaljubila u njega.. i počela sam si predbcivati da sam površna, da se ne mogu zadovoljiti sitnicama. Toliko sam na sebe navalila na svaki mogući način i samo u sebi tražila krivca da sam doslovce bila u depresiji 2 tjedna..jedva sam se izvukla. Sada sam opet tužna i nesretna zbog njega...
Evo, znam da je većini vas to nezamislivo i smješno, prijateljica mi kaže da zašto mislim na to da li ću nekoga povrijediti, da drugi nisu mislili kad su mene povrijedili..ali ja nisam takva osoba, ja ne mogu razmišljati na taj način. Osjećam se kao da sam ga prevarila, iznevjerila, ma sve najgore, a znam da sam bila potpuno iskrena. Ipak, žalosti me strašno to što sam ga sad izgubila kao osobu do koje mi je užasno stalo i čije prijatljestvo mi fali jako. U međuvremenu mi se javila bivša ljubav za koju sam jako dugo htjela da mi se javi..i želi da se pomirimo. Mislim da ga još volim, ali ipak, zbog svega toga što mi se dogodilo, nemam želje za ničim i nikim. Nemam volje ni ići u grad i sresti nekoga od tog dečka, njegove prijatelje, jer osjećam se kao da će upirati prstom u mene i osuđivati me. Opet, kao što sam rekla, svi su ženskari u njegovom društvu, i znam da je taj dečko bio užasan, prije sam se ljutila na njega što se žalostio radi mene jer je on jako puno cura povrijedio..ali sad je njemu iskreno stalo do mene, i tužan je zbog mene, a mene to ubija. (znam da se promjenio i da mu je stalo, jer nije to odjedanput došlo..to duže traje, a i najbolja prijateljica ga dobro poznaje i rekla je da se smirio i "opametio").
Kako da se naučim nositi s tim? Jednostavno nemam srca ljudima reći NE i ono što stvarno mislim, a duboko u sebi osjećam da se to nakuplja i nakuplja, i vjerojatno zbog toga sam i zapala u takvu depresiju. Isto mi se dogodilo prošlog ljeta, jednu "prijatleijcu" je ostavio dečko i počela me doslovce gušiti, svaki drugi dan morala sam izlaziti s njom, kad bih joj rekla ne da mi se ili ne mogu, ona bi navalila i još i još... a dok je bila s njim, nije me nikad ni nazvala. Ja sam pukla i napisala joj ogromnu poruku, rekla sve što mislim, ali ona i dalje nije to ozbiljno shvatila.. to ljeto isto sam zapala u neku vrstu depresije. Nekad osjećam da ću ozbiljno oboljeti zbog potiskivanja svih tih emocija u sebi, ali ne znam kako se osloboditi tog straha da nekog pogledam u oči i kažem mu što mislim i što JA želim.
Hvala vam!