Postovane, imam jedno, malo filozofsko pitanje: kada znati da je prijateljstvu kraj?
Eh, pa da i malo dublje objasnim svoju pricu: jedna sam od onih koje su ranije postale mame. I dok su moje prijateljice uzivale u mladosti i zavrsavale fakultete, mene je cekala udaja i majcinstvo. Jesam li ikada zazalila? Iskreno, nisam. Muz mi je jako dobar, pomaze mi, obitelj je isto tako prihvatila situaciju i obozavam nasu kcer koja sad ima 4 godine. Ipak, od pocetka sam se osjecala pomalo izgubljeno, upravo zato sto nitko od moje generacije nije podizao djecu. Osjecala sam se premlado da bih se nasla na istoj valnoj duljini sa starijim mamama, a opet prestaro da bi me vrsnjakinje razumijele. Ipak, kad mi je kcer imala kojih 7-8 mjeseci, srela sam jednu, isto tako mladu mamu. Njena je situacija bila puno teza jer decko i ona nisu imali podrsku obitelji, zivjeli su dosta tesko i cesto nisu imali dovoljno sredstava za normalan obiteljski zivot. Dosta smo se zblizile i kad god im je trebala pomoc, muz i ja bi im pomagali, te smo kroz te 3 godine bili ne samo susjedi, nego i bliski prijatelji. Da bi veselje bilo jos vece, zatrudnile smo drugi puta u isto vrijeme. Na zalost, ja sam izgubila bebu. Razlog je bila trombofilija. U svoj toj tuzi, nekako sam se okrenula njoj i njezinoj trudnoci koja je bila tipicna: puno mucnina i tezak kraj. U 30 tjednu su otkrili da se beba vise ne razvija, zavrsila je na steroidima uz sretan ishod: rodila je predivnu i zdravu djevojcicu. Cijelo to vrijeme sam bila uz nju i cesto mi je govorila kako sam joj bliza od obitelji. Kad joj se rodila beba, cesto sam cuvala njenu stariju kcer kako bih pomogla i nosila joj hranu, jer se tesko snalazila i bez kuhanja.
Problem je nastao kad sam ja ostala ponovo trudna. Znala sam da ce trudnoca biti visoko rizicna, jer to su i lijecnici najavili. Pored toga, svaki dan si moram davati injekcije kako bih odrzala bebu na zivotu. Prvih 18 tjedana sam patila od uzasnih mucina i zavrsavala na hitnoj nekoliko puta. U svemu tome, ona je nestala iz mog zivota. Ne potpuno, ali, u ovih 25 tjedana sam je vidjela svega tri puta, iskljucivo na moju inicijativu.
Prije dva tjedna sam ju nazvala da se nadjemo. Zapravo sam zeljela pitati ju da li je sve u redu, s obzirom da mi se prestala javljati. Bio je ponedjeljak i pitala sam da li je u srijedu slobodna. Rekla je da je i da se mozemo tada naci. Isto tako smo se dogovorile da joj u utorak posaljem poruku da potvrdimo vrijeme, sto sam ucinila. Medjutim, nije mi odgovorila na poruku do ponoci. Napisala je da je zaboravila da smo se za sutra dogovorile, da ima dogovor sa drugom frendicom i da se mozemo naci u cetvrtak ili petak. To me jako povrijedilo. Ne znam da li preuvelicavam, jesu li u pitanju trudnicki hormoni ili je ona jednostavno samo prijatelj kad nesto treba.
Nisam joj nista odgovorila i odonda mi se nije javila.
Nekako sam tuzna i zanima me sto vi mislite o tome. Je li prijateljstvu dosao kraj? Je li to ikada bilo prijateljstvo ili cisto parazitski odnos? Unaprijed zahvaljujem na odgovorima!