Ovako. Radi se o jednoj prijateljici s kojom sam provela pune tri godine ugodnog druženja na radnom mjestu. Postale smo jako dobre i privatno. Uveseljavala me svojim pričama o životu, djeci, njihovim zgodama i nezgodama, roditeljima, razno raznim događanjima osobne prirode. Jako je pozitivna i puna optimizma. Uz nju je bilo užitak raditi. Kako je razvedena moj se život uvelike razlikuje od njenog. Nekad sam čak znala osjetiti tračak ljubomore jer je izgledala sretnija od mene i jer je sama odlučivala o puno stvari, bila slobodna i zadovoljna. Već godinu i pol dana ne radim više u toj firmi. I dalje smo sms-om u kontaktu, znamo popiti kavu ali se jako rijetko posjećujemo doma. Obje smo žalosno primile moj odlazak iz firme. Svjesna sam da ima jako malo slobodnog vremena i ne želim ju opterećivati i nametati se ali postavljam si pitanje zašto sam uvijek ja ta koja mora prva nazvati i dogovoriti kavu, zašto sam ja uvijek prva koja moram poslati poruku? Sve je ok kad se vidimo i ne osjeti se da je postojao neki međuprostor u koji nismo bile uključene o događajima kod nas, pa mi stvarno nije jasno zašto su neke osobe naučene da čekaju na neko druženje a da se same ne potrude da to prijateljstvo održe. Jako mi nedostaje ali evo opet je prošlo dosta vremena i opet ću izgleda ja biti ta koja će se prva javiti. I za rođendan i za blagdane i za sve. Što vi mislite o takvom prijateljstvu. Da li bi nastavile kao i do sada ili bi jednostavno čekale da vidite da li će se ona sjetiti da postojim?