MOLIM VAS ZA SAVJET.

Pisala sam vam već prije, o jednom dečku kojem je stalo do mene ja a ne znam što želim od njega.. evo sad sam došla s faksa na praznike i družim se s njim, predivno nam je, svaki dan sve više mi prirasta srcu, sve sam sigurnija da želim biti s njim, isto tak je i s njegove strane... problem su moja sestra, njezin dečko i moja baka. Sestra je uvijek bila ta koja je bila buntovna u obitelji, dozvolila si je niže ocjene, lumpovanje svaki dan, natezanje s kim je stigla..krala je novac, brdo novca od svih nas u kući, radi nje su bile svaki dan svađe... prije 2 godine je pocela ozbiljnu vezu s lokalnim deckom koji je prije isto bio katastrofa, sa svim njezinm prijateljicama valjda je spavao. Baka je oduševljena s njim jer imaju gospodarstvo veliko (proizvode mlijeko), zna pričati i svašta joj zajedno u duetu napričaju i obmane ju. S druge strane, ja sam uvijek bila dobra i neiskvarena, nikad se nisam suprostavljala nikome i bila sam odličan učenik, i sad na fakultetu skupljam petice, nisam nikad radila probleme doma ni vodila dečke doma jer ih nisam ni imala (samo jednog i za njim sam 4 god patila).

I gdje je problem, radi se o tome da je moj dečko išao sa sestrinim u osnovnu školu, i sada sestrin dečko nadigava sestru i mojoj baki puni glavu lažima i izmišljotinama, da je moj dečko drogeraš, da je tukao cure prije, da je u sekti nekoj, da je gad i gnjida.. a baka sve puši. Naravno moj dečko nema svoj auto ni nema brdo para, radi kao soboslikar, pa automatski i zato još više ne valja... Ja sam trenutno u takvoj situaciji da ne mogu više to podnijeti. Prije 3 godine umro mi je tata i ja sam bila ta koja je bila odgovorna i odrasla u tom trenutku, sa 17 godina, dok su svi ostali oko mene plakali i zapomagali, JA sam tješila susjede okolo i sve njih.. JA .. studiram u gradu daleko od kuće i zadnje dvije godine pokušavam si pronaći mjesto, ne osjećam se doma kod kuće ni u Zagrebu, kao da nigdje ne pripadam, rastrojena sam i pretužna (da ne govorim kak ose teško nosim sa tatinom smrću, sama sa sobom, ne kukam nego sve sama podnosim), sada kad sam našla nekog radi koga znam da mi je mjesto doma (dečko živi selo do mene), osjećam se neizmjerno sretno i ispunjeno. Svaki put kad dođem za vikend kući moram gledati kako se moj dom mijenja zahvaljujući odlukama sestre i njezinog dečka, bez da se mene pita (a sestra živi kod dečka), njezin dečko vozi auto koji je moj otac krvavo zaradio a ja ga ne smijem pipnuti. Nekad mi se sestra smiluje i da mi ga, ali jako rijetko, i onda slušam mjesecima kako mi ga više nikad neće dati (zadnji put sam išla u grad naći se s dečkom s tim autom). Kako da se osjećam?? A baka, kad god nešto napravim što njoj ne odgovara, izvrijeđa me do suza, ja sam propalitet, k_rva, meni nejde na faksu (evo završila sam s 4,0 u ljetnom roku drugu godinu, ne plaćam školarinu i imam samo kredit od županije, tatinu mirovinu mami ostavljam jer sestra ne radi nigdje), ja se potežem s kim stignem, što bi meni tata rekao da me vidi, sigurno se u grobu okreće.. i tako svaki put. ja to više ne mogu podnijeti. mami sam rekla za dečka i njoj je isto sestra ispričala izmišljotine, ali mama je htjela čuti od mene što joj imam za reći, i ja sam joj rekla kako stoji stvar i stala je na moju stranu. Vidim da se i ona privikava na ovu situaciju pošto nikad nisam otvoreno rekla da imam dečka, uvijek sam bial mala curica za sve doma, ali moja mama je predobra i pokušava se prilagoditi... Ipak ne mogu trpjeti ovaj teror, to je sve zato što se nikad nisam znala suprotstaviti i posvađati ko moja sestra, uvijek sam imala previše obzira prema svima makar sam previše patila, ali ovaj put ne želim.. Recite mi samo kako da ublažim to, kako da se ne obazirem na to kad mi baka dođe u sobu dok spavam i sjedne kraj mene, držeći mi prodike i ne pusti me iz sobe van i vrijeđa me kao da sam najveće smeće, kad znam da nisam.. :( znam da mi budete rekli da se maknem, da nemam šta govoriti njoj, ali ja prvenstveno ne želim lagati mamici kuda idem i s kim, to je najmanje što je nakon tolike patnje zaslužila, a pošto baka živi s nama automatski i ona mora znati sve i svašta.. uvijek gura nos svugdje. A i sestra, sada mi kaže da nek se ja samo durim , da mi ona dobro želi.. a dobro zna da se ne durim nego sam prejadna, nikad me ne pita kako sam ni kako mi je, kad sam već par puta došla do dna i došlo mi je da tražim psihologa, nekoga za razgovor, nitko ne zna što proživljam ni što mi se mota po srcu i glavi, i sada ona meni dobro želi?? Pokušava mi upropastiti ono jedino za što imam osjećaj da bi moglo biti ono pravo. Nekad si razmišljam da se posvađam i da svima kažem što ih ide, ali nemam ja snage za to.. makar sve više vidim da ću morati to napraviti i da ću morati i ja igrati podlo da preživim. :( imam samo 20 godina ali zbog svega što mi se dosad dogodilo u životu i zbog ovakvih situacija osjecam se nemocno i prestaro :((