Drage žene, s majkom se nikad nisam slagala. Nazivala me svojim okotom, demonom, govorila da bi bilo najbolje da me tadašnji dečko istuče. Bila sam mlada i jako me boljelo sve to, ali godine su prolazile i malo pomalo ja sam se maknula od nje. No ne u potpunosti. Ona se s godinama smirivala, brak nje i tate bio je sve samo ne dobar, no kako stare tako su očekivano sve mekši, jer shvaćaju da prijatelji odlaze, susjedi sele, a djeca ipak ostaju. Ja njoj nikad nisam oprostila, a ona je materijalnim stvarima krenula kupovati moju naklonost. Ustupila mi je svoj stari auto i stančić na periferiji te pomogla da stanem na svoje noge nakon što me prvi muž ostavio. Sada je puna umanjenica, naziva me svojim piletom, mačetom, curicom, a ja vam ne mogu opisati koliko gađenje osjećam dok ona to izgovara. Fina sam prema njoj, jer u današnjim okolnostima zaista je teško kao nekada zlostavljano dijete dobiti nikad stečeno samopouzdanje i krenuti graditi svoj život iz temelja. Tako da, materijalno ona meni i je pomogla, ali emotivno osjećam užasnu odbojnost spram nje i ne znam na koji način da joj dam do znanja da mi, kao odrasloj ženi, ne godi njezino tepanje, nego upravo suprotno - da mi se od njega povraća. Netko bi možda u potpunosti prekinuo takav odnos davnih dana, ali eto, ja sam zaključila da imam snage za ići kroz život i bez prekidanja veza, samo se emotivno distanciram i na oprezu sam s takvim ljudima. Molim Vas savjet.