Drage žene, potrebni su mi vaši savjeti. Naime, trenutno studiram pravo, na drugoj sam godini i jako se dvoumim oko izbora svojeg faksa. Upisala sam ga zato jer sam znala da želim ići na društveni fakultet, ali niti jedan faks me nije posebno zanimao i nisam imala svoj vlastiti, prvi izbor. Upisala sam pravo zato jer mi je tata odvjetnik koji ima vlastito odvjetničko društvo, i on je najviše navaljivao da upišem pravni, mislim da čak nije bilo govora o tome da odem na nešto drugo. Tada mi nije smetalo, računam da poslije faksa imam posao, tata mi pomaže u poslu itd. Nažalost, važno je reći da moj otac i ja nismo nimalo slične osobe. On je jako samouvjeren, siguran u sebe, voli držati govore i ima taj gotovo arogantan stav. Ja sam naime jako povučena, osjećajna, introvertna osoba, ne volim baš javna izlaganja, itd. Moji problemi su se počeli javljati već prve godine: zaista se previše živciram oko svojih ispita, puno učim i dajem sve od sebe ali rezultati jedva da dolaze, ide mi duplo teže nego nekim drugim studentima, i zbog toga se osjećam jako nesposobno i sve me to skupa deprimira. Čim se počnu približavati ispiti, ja više ne funkcioniram kao normalna osoba, stalno sam na rubu plača, uvijek me peru neke depresivne misli, tjeskobna sam, to već prelazi granice normale….Prošle sam godine mami stalno plakala na telefon jer tati ništa od toga ne mogu objasniti, taj se čovjek ne može pomiriti da mene to ne zanima, uvijek spominje sebe i svoj uspjeh (a bio je iznimno uspješan, kako sad u poslu, tako i onda na faksu, prosjek savršen, pravosudni položen bez beda…). Za vrijeme jednog ispitnog roka kad sam se ubijala od knjige a nisam prolazila stalno je prigovarao, a kad sam konačno položila ispit nije rekao ni jednu riječ pohvale…I to me naravno pogađa. On i mama su rastavljeni, znali su često dolaziti u konflikte zbog toga, ona me brani pred njim, a on se čak usuđuje nju kriviti za to što ja nisam uspješna kao što je on bio… Moji bliski prijatelji svi studiraju različite, ali manje zahtjevne fakultete, i imaju puno više slobodnog vremena, stalno se druže i izlaze, ponekad se pomuče oko nekog ispita ali ništa strašno…Naravno da mi i to fali, imam 20 godina i želim se družiti s njima i izlaziti a ne biti rob jednog fakulteta… Nalazim se u velikoj dilemi, s jedne strane sam razvila averziju prema faksu, tlaka mi je i željela bih ga promjeniti, realno gledajući-ako se sad ovako mučim, kako će biti kad me dočekaju oni teži ispiti, pa i sam pravosudni? A i naravno, želim imati dobar posao, ali koliko bi mi karijera odvjetnice uopće odgovarala, ne želim požaliti jednog dana kad bude prekasno…Također, ne želim radi posla zanemarivati sve ostalo oko sebe, kao što radi moj otac. S druge strane, ja još uvijek ne pronalazim ono što me zanima, i dalje se nigdje ne vidim i ne želim promjeniti neki faks tek tako pa onda reći "trebala sam ostati na pravu". Jako me zanima pisanje jer je to vjerojatno jedino što mi baš i ide, ali od toga se naravno ne može živjeti, a i svejedno bih voljela imati završen neki fakultet…Jako me zbunjuje što nemam jedno mišljenje nego mi to sve ovisi, nekad sam baš sretna što sam upisala pravo, a drugi dan plačem nad knjigom…Zbunjujem sama sebe. Jeste li imale slične probleme i što mi savjetujete, što bih trebala napraviti?