Drage žene, postavljam ovdje pitanje jer me nitko ne poznaje i trebam objektivan odgovor.Pokušat ću što kraće. Imam 22 godina, od malih nogu, moja mama kao da me nije htjela..Dobila me jako mlada i baka i djed su me praktički odgajali, a ona pravila probleme, meni, njima i tati. Dobila sam brata i sestru, a mama se prema njima uvijek bolje ponašala. Iako sam imala izvrsne ocjene, nisam izlazila, pila niti pušila, uvijek je našla nešto što ne valja. Preosjetljiva si, plačeš ko krava, pa mi prijeti da me ne voli i da bi najradije otišla i ostavila me, udarala me bez posebnog razloga, tražila razloge samo da me okrivi, prijetila ..Osim toga, konstantno sam slušala svađe nje i tate, koji se nisu podnosili. Prije par godina rastali su se, ona se odselila , a od njega više ni traga ni glasa. Često mi prijeti da mi neće plaćati stan, 500 kn , jedini novac koji mjesečno da za mene, a ja studiram. Da naglasim, ona i njen novi dečko imaju podosta novca, a i vole fino živjeti.
Ja sam ostala s bakom i djedom. Nadala sam se da ću konačno izaći iz depre, da ću biti nova ja, no cijeli život sam živjela u laži. Moji baka i djed nisu ništa drugačiji od moje mame, a da ja toga nisam bila ni svjesna. Ona je imala mene za iskaljavanje, a oni nju, pa onda nisu imali potrebe iskaljavati se na meni. Sad nje nema, pa sam ja na redu. Teško je objasniti, no nikad im ne valjam. Mojoj sestri ne smiju ni pisnuti, nije završila školu i zatrudnila je , ona im pravi probleme, prigoavara, odgovara, sve smije - no ona je nekako uvijek bolja od mene, a ja na faksu prolzim s peticama i ne tražim ni od koga ništa. Obavljam sve po kući, no kad god netko potroši više wc papira (banalan al istinit primjer), uvijek sam ja ta, kad god netko nešto krivo učini- ja sam kriva. Mislimd a je to tako jer sam jako ranjiva, a nema koga da se iskaljavaju. Doselio se moj dečko koji me malo izvukao iz svega toga, iz tableta, rezanja i depresije, no i dalje mi je loše. Jendom sam se htjela odseliti, no krenuli su s prijetnjama da će se baka razbolit ako odem i da ću ja biti za sve kriva, da ću ih ubiti i to. Zapravo bi ih ubilo jer nemaju koga da se iskaljavaju. Prigovaraju mi što učim u sobi dugo, smeta im što crtam 3 sata, kad skuham ručak ona kaže da sam ja to skuhala jer namjerno ne želim jeti njenu hranu, a ja joj samo želim pomoći...svaki moj korak prate i prigovaraju za sitnice jer nemaju za što drugo pošto se stvarno trudim. Ovo sve pretvorilo me u nesigurnu osobu koja se ne zna borit za sebe . Psuju mi boga ako misle da sma tužna, ako im se povjerim šalju me znate dobo gdje, ne smijem reći svoje mišljenje jer mi odmah skinu boga. Meni je dost. Ja sam odlučila iseliti se. Dečko i ja bismo živjeli skupa, ali sami daleko od problema. To bi mi puno pomoglo za moje psihičko zdravlje, no dio mene boji se te njihove manipulacije prijetnje da će se nešto dogoditi ako odem. Drage žene, što da radim? :(