Drage dame, teče mi druga godina faksa, a još nemam neko svoje društvo s faks. Pojasnit ću: Nije da nemam prijatelje/društvo, nego je problem što s tim ljudima provodim vrijeme samo na faksu, na kavi poslije itd. jer u slobodno vrijeme naši interesi su skroz različiti. To su sve stvarno dobre i kvalitetne osobe, ali u nekim stvarima smo nepremostivo različiti i time mislim da među nama se i nema kad stvorit neka pretjerana bliskost. Problem leži u različitim imovinskim statusima. Naime, moje materijalno stanje je malo iznad prosjeka. Ne spadam u bogataše, ali si mogu priuštit i malo bolje krpice, provode, itd. Svoje slobodno vrijeme, praznike i sl. provodim sa svojim najboljim prijateljima koji su moji prijatelji još od kad sam bila mala jer se i naši roditelji druže pa sve tako jedno s drugim. S njima sam opuštena, zabavljam se, zanimaju nas iste ili slične stvari. No, ja bi volila da steknem tako dobre prijatelje i sa faksa, barem jednog/ jednu. Kasnije u životu obično se ljudi sjećaju svih ludorija, muka i problema koje su dijelili sa kolegama s faks. Bojim se da će moje godine na faksu proći, a da sve što ću imat iz tog razdoblja su malo bolji poznanici. Nisam umišljena osoba, prilično sam mirna, jednostavna, nisam snob, ali mi tipične studenske zabave ne predstavljaju gušt. A to moje društvo baš voli takve zabave, naći se u nečijem stanu i pit litre piva i neki kiseliš od vina. Ja obično izlazim u neki klub, ili odemo na večeru, na neku predstavu i sl. Kad takvo nešto predložim nekom s faksa uglavnom naiđem na odbijanje s izgovorom da su to bespotrebni troškovi. Ja shvaćam da su teška vremena, ali otići na običnu izložbu i platit ulaz 30- ak kuna jedanput u 2 mjeseca ne znači baš rastrošnost. Počinjem osjećati da sam ja uvijek ta koja radi kompromis jer se smatra da je to za mene lakše. Ne smatram da oni su namjerno prema meni takvi, nego su jednostavno drugačiji i ne znam kako pomirit te neke naše različitosti.