Cure, pišem vam iznervirana pa se unaprijed ispričavam ako napravim kakvu grešku ili mi pitanje bude malo nejasno. Da malo pojasnim svoju situaciju, živim već 3 mjeseca s dečkom u mojoj kući, s time da smo on i ja na katu u zasebnome stanu a mama u prizemlju. Kada smo odlučili živjeti zajedno rekli smo joj da želimo živjeti skroz samostalno, znači mi kuhamo, kupujemo, plaćamo režije za naš dio. Ona je bila malo razočarana što smo joj oduzeli kuhanje jer se ona inače voli malo dokazivati pred mojim dečkom. Dobra je kuharica, njega obožava, pa uvijek radi neke perverzije od jela za njega. Dogovorili smo se da je vrijeme da ja preuzmem kuhinju za nas dvoje, a jednom tjedno, kada nama bude odgovaralo ćemo joj naručiti neki njen specijalitet. Naravno, da je u početku često, onako usput, znala uvaliti nešto što je ona skuhala pa joj je kao ostalo, da ne baci, ali s vremenom sam ja počela to vraćati jer se s dečkom dogovaram što i kako ćemo jesti. Njoj smo ostavili i brigu oko pranja veša (nemamo još veš mašinu na katu), i brigu oko održavanja vatre dok nas nema (imamo kaljevu peć pa ipak treba održavati vatru u toku dana ako želimo doći doma u toplo). Ona je inače udovica, nakon tatine smrti i odlaska u penziju prije 7 godina totalno se uvukla u kuću i kao da neželi živjeti svoj život, samo gleda sapunice i sada se osjeća beskorisno jer joj ne damo da nam kuha i sprema. Budući da ima jako puno vremena, vjerovatno razmišlja o svemu i svačemu umjesto da se okupira nečime za svoje dobro. To dovodi do stalnih prepirki između nas, s time da je u zadnje vrijeme postala jako razdražljiva i za svaku glupost se rasplače kao malo dijete. Inače se dosta dobro drži za svoje godine, nekada je bila aktivna u raznim društvima i sl., a sada joj se ne da nigdje. Jučer me je zamolila da joj dignem lovu na bankomatu ako stignem (meni nije problem jer radim u centru, ali ne vidim razlog zašto ona ne bi malo prošetala, popila kavu s nekim i sl.). Ja sam ovaj mjesec u takvoj gužvi od posla, pripremam neke skupštine (prva godina na ovome poslu, pa mi je uz to sve novo), materijale, pozive, radim sama, tako da moram se organizirati i još operativno provoditi. Jednostavno mi je glava puna svega oko posla, što meni ne predstavlja problem jer volim svoj posao i ovo je taj period kada moram sve to obaviti, tako da nekada nosim i doma posao da sve stignem na vrijeme. Naravno, da sam u svemu tome zaboravila na bankomat. UZ to, dečko koji danas radi popodne je rano ujutro otišao meni nešto pomoć obaviti u vezi posla. On ima običaj uvijek se javiti mojoj mami kada izlazi van, ali danas je vidio da je rano, ona je još spavala i izašao je van ne javivši se. Kada sam maloprije došla doma, najprije je održala uvod o tome kako je mislila da je on doma, a onda kada se pojavio oko podne je shvatila da njega nema i uvrijeđeno mi rekla da bi joj barem mogli najaviti kada ga neće biti jer ona onda ima drugačiji bioritam. Stvar je u tome da mi uopće ne želimo da njen život i planovi ovise o našem rasporedu, ja nas smatram odvojenim porodicama. Tek sam se u tom momentu sjetila da sam zaboravila na taj bankomat i samo sam joj rekla da jednostavno nisam stigla, na šta je ona uvrijeđeno uzela onu karticu iz moje ruke i zalupila vratima. Suzdržavam se da nešto ne kažem jer će biti rata, ona onda zaključi kako ja nju ne podnosim, kako mi ide na živce, tako da radi mira kiptim u sebi što meni nije svojstveno. Dečku ne želim ništa govoriti jer je on predobar i odmah će zaključiti (totalno pogrešno) da mi njoj smetamo. Ja znam da nije stvar u tome, jer ona njega obožava, ugađa mu stalno, nego je ona uvrijeđena što smo je isključili iz života i vodimo ga samostalno. Čak razmišljam da joj kažem da planiramo u podstanare (iako baš nemamo uvijete za to), pa se možda trgne i shvati da treba voditi svoj život. Oprostite što sam oduljila, ali baš sam nekako iznervirana i evo, lupam po ovome lapu ko sumanuta.