Bok cure!
Imam 25 godina, moj problem je nešto što me muči vec dosta dugo. Naime, shvatila sam da sam gotovo cijelo vrijeme u životu oskudijevala u pažnji i ljubavi koju sam željela. To je dovodilo do nezadovoljstva, kao rezultat toga privlačila sam "pogrešne" ljude u svoj život koji me očito nikad nisu iskreno voljeli. U jednom trenutku počela sam raditi na sebi i postajala sve zadovoljnija i sretnija, ali i iskrenija, težila pravim vrijednostima. Malo po malo "gubila" sam ljude (mislim na prijateljice) koje mi očito nikad nisu to ni bile, kada sam shvatila da želim nešto što one ne. Često mi se događalo da u nekoj fazi od godinu, dvije ili na sezonu, imam najbolju prijateljicu. Ali onda, kad bi njima tako došlo, naišao netko "bolji" ili bi se malo udaljile zbog različitih obaveza, odbacile bi prijateljstvo bez neke najave. I to postepenim udaljavanjem... Jasno mi je da se ljudi počnu razlikovati i da neka prijateljstva ne mogu trajati vječno, ali trenutno sam u situaciji da imam jedva jednu curu "koja je ostala" , koju mogu nazvati dobrom prijateljicom, ostalo su poznanice, što mi se čini razočaravajuće. Mnogima sam davala prilike, ali kad nešto ne ide onda jednostavno ne ide. Što je najgore, s ovom se viđam dosta rijetko, jer nema baš vremena, a ima i ostale prijatelje. Nismo baš toliko bliske pa mi to fali, no ona je barem uvijek bila uz mene i dobra je osoba. Imam jako dobrog dečka koji ima svoje frendove cijeli život i jako su povezani, i tek kad sam njega upoznala vidjela sam prvi put šta znače prava prijateljstva. Ne mogu vjerovati da nisam stekla nikog bliskog do sada, a smatram se jako odanom i dragom pozitivnom osobom. Kako to da se nitko nije zadržao unatoč različitim fazama u kojima smo bile? Razlike između mene i tih "bivših" frendica po meni nisu bile tako velike da se trebamo potpuno prestati družiti, ali očito nijednoj nije bilo stalo. Ova situacija me pomalo deprimira, već dugo ni ne izlazim jer me nitko više ne zove. Na faksu su ljudi ok i ljubazni, ali vidjela sam da nitko ne traži baš nove prijateljice, dosta su rezervirani. Ako se ikad budem udavala, čemu se nadam, bit ću tužna jer nemam kumu, mislim da s ovom prijateljicom nisam dovoljno bliska pa ne očekuje da ju to pitam, a ona i odvijek ima svoju "kumu". Ne znam, možda su jednostavno došla takva vremena, možda ja jedina ne vidim sto je sa mnom problem. Ako imate neki savjet ili objašnjenje, pomagajte :(