Bok! 40 mi je godina, udana, imam curu tinejđerske dobi. Unazad par godina počela sam se virtualno dopisivati, tj. upoznavati s nekim ljudima s kojima sam nalazila zajedničke teme, čisto radi čavrljanja. Ukoliko bi se s nekim više zbližila bilo muško ili žensko to se dopisivanje nastavilo opširnije putem e-maila. U početku me svi doživljavaju kao dragu i super osobu i to me dopisivanje opušta jer mi je zanimljivo upoznavati nove ljude, pa mi to dođe kao ispušni ventil. Ali...nakon dužeg poznanstva jednostavno mi se prestaju javljati i moji upiti zašto je to tako izgledaju kao forsiranje daljnjeg druženja. Inače se dosta vežem za ljude pa mi to teško pada i to mi govori da možda i nisam tako draga i super osoba kakvu su me u početku doživljavali. Tome me privuklo to što me u "stvarnom" životu odmalena stalno bliski ljudi kritiziraju, ispravljaju, govore mi što i kako treba da radim, čak i šta treba kome da govorim i to me na neki način udaljilo od njih pa sam očito neku pažnju tražila u nekim novim ljudima koji mi to nisu radili nego su me prihvaćali onakvu kakva jesam. Ne razumijem u čemu je problem i šta se dogodi da me više ne trebaju kao prijatelja. Inače nemam prijateljica s kojima se družim, zapravo sam imala ako sam ja inzistirala na kavama i prva im se javljala, ali sam se umorila od toga. Mislim da sam osoba koja bi svakom udovoljila, pazim da nekoga ničim ne uvrijedim, znam slušati i dati savjet (osim sebi), nisam napadna i imam razumijevanja i obzira prema svima. Pitam se kako bi se trebala postaviti prema ljudima u životu jer očito svugdje izvisim. Ako je problem u meni voljela bih to znati. Šta vi mislite? Ima li netko u ovakvoj situaciji kao ja?