Laži u vezi su ponekad dobre?

Imamo li ne baš lijepu i nesigurnu prijateljicu izbjegavamo joj još jače nabijati komplekse. Susretnemo li na zabavi uzvanicu u smiješnoj haljini, zasigurno nećemo prasnuti u smijeh. I stara poslovica kaže da je iskrenost najveći neprijatelj uljudnosti. Ta “iskrenost“ podrazumijeva reći sve, nekontrolirano reagirati, sasuti u lice sve što mislimo. Nažalost, ima osoba koje u ime bukvalno shvaćene iskrenosti zanemaruju diplomaciju i dobrodušnost.

To ne važi za odnos između partnera. Pravilo da „si kažu sve“, istinu pod svaku cijenu, oduševljava čak i ljubazne i senzibilne žene. Po njima, nema ljubavi bez odanosti. „Biti zajedno“ znači poznavati se, povjeravati, pouzdati, biti prijatelji... Ali, to bi trebalo značiti i pomagati si međusobno u sazrijevanju, ispravljajući obostrane mane, ukazujući na pogrešne postupke.

No, nije lako prihvatiti ovakav način razmišljanja, nesumnjivo plemenit i s ciljem da stvori lijep i čvrst odnos. Prije svega, valja shvatiti da na svijetu nema savršenog muškarca, kao što nema ni savršene žene. Svatko je osjetljiv, nesiguran, uvjetovan odgojem, svatko ima slabe točke, koje, ulazeći u vezu s drugom osobom, unosi u njihov odnos.

Ni suviše istine ne valja

Uspjeh zajedničkog života ovisi ne samo o suglasnosti, već prije svega o spoznaji da su ta „nesavršenstva“ prisutna. Na početku veze suviše upornosti može veoma štetiti. To ponekad može biti privlačno jer izaziva divljenje prema tako ispravnom, odanom i intuitivnom partneru. U danima zanesenosti malo mazohizma čak povećava ljubavnu strast.

No, greške se pokažu tek kasnije, kada se i on, i ona opuste, i kad više nemaju potrebe za iskazivanjem „izvještačene“ ljubavi. Ono što očekuju je da im je dobro u vezi, da su prihvaćeni onakvi kakvi jesu, da se osjećaju slobodnima. Samo po sebi se razumije da je to nemoguće ukoliko žena pod svaku cijenu želi stvoriti savršenog muža, pretvarajući svakodnevicu u strastven „lov na greške“. Osjećaj neugode pretvera se u nepodnošljivu bol, otkrijemo li s vremenom u partneru neumoljivog suca.

I tu počinje razgovor o „dobrim“ lažima, odnosno pretvaranju da ne vidimo (i stoga šutimo) ono što bi, izgovoreno i osporavano, bilo uzrok poniženja i boli. Na primjer, nikad ne optužujte partnera da je mlak i nikakav ljubavnik. To je češći slučaj nego što biste mislili, a oslabljenu seksualnu strast teško će razbuktati prigovaranje i zloba. Poneka „dobra“ laž i mnogo taktičnosti daleko su bolje rješenje.

Dobro je poznata istina da muškarac ne podnosi kad mu se u lice kaže da je neinteligentan, neborben ili suviše naivan. Samo 30 posto ljudi ima viši kvocijent inteligencije od prosjeka, a još je manji broj uspješnih ljudi. Ipak, teško da ćete naći muškarca koji će priznati vlastitu prosječnost. Doduše, ima i onih koji će, ponekad teoretski, priznati grešku, ali samo ukoliko je ona nesvjesna ili slučajna.

Može biti riječ o promjeni radnog mjesta, brzopletoj ostavci, neopreznom ulaganju, nakon čega i on sam osjeća krivnju. Zašto nožem kopati po rani, „iskreno“ naglašavajući nesmotrenost i glupost izbora i njegove posljedice koje si on već sam predbacuje? Optuživati, vikati, gnjevno „otkrivati“ ono što zaista mislimo u takvim je situacijama zdrav ispušni ventil – ali samo za naš ponos i naše živce. Za ponos i živce voljene osobe to je pakao, a on se onda prenosi i na vas.