Ovo je bio prvi Božić u društvu mojih roditelja, nakon dugo, dugo godina. Zapravo se ne sjećam kada je bilo zadnji put. Kraljica majka je već rezervirala termin za božićne blagdane ovog ljeta dok smo sjedile na plaži.
"Ove godine otac i ja dolazimo k tebi u Zagreb. Ima da okitiš bor i stan!" - rekla je odlučno. - "Nismo bili zajedno za Božić tko zna koliko godina!"
I kuc, kuc, samo što sam se vratila s Brača, Božić je već bio pred vratima, a kraljica majka već sva ushićena dolaskom, danima mi je u mobitel diktirala što da sve kupim za blagdansku trpezu, iako je ona kao svaka majka iz Dalmacije donijela jednu veliku torbu dalmatinskih delicija i mesa jer "ne može se meso kupljeno u Splitu mjerit sa zagrebačkim mesom".
Oprostite, ali to je istina. Kad sam došla po njih na autobusni kolodvor, autobus je bio pun raznih torbi sa "spizom" i bilo je više hrane nego putnika u autobusu, ali je zato red ljudi ispred autobusa koji su nervozno čekali poslane torbe iz Dalmacije bio popriličan. Jer kako zamisliti blagdane bez pršuta, sira, pečenih maslina, suhih smokava, vina, fritula i ostalih delicija koje na svakom dalmatinskom stolu moraju biti pa taman da Božić slavili na Aljasci. Kraljica majka je pri izlasku iz autobusa samo prokomentirala: "Hvala Bogu dragom da nitko nije slao kiseli kupus!"
Uglavnom, ja sam izvukla svoj dobro uščuvani kineski bor iz podruma, uz njega ide i sprej sa mirisom bora... tako da ugođaj bude pravi, šumski. (hahahhahah)
Zaboravite prave borove. Godina sam onako ekološki osvještena kupovala pravi bor u tegli, kako bi ga se moglo iskoristiti kasnije, kad blagdani prođu. Zadnje godine kada sam ga kupila praznike sam provela u ležećem položaju s oblozima Voltarena na lumbalnom dijelu kralježnice jer mi se uklještio živac od težine tog bora. Nakon toga, rekla sam sebi nikad više! Od tada imam pravi kineski bor s mirisom bora. I mogu vam reći da je to najekološkije rješenje ako zanemarimo sprej s mirisom bora i šume. Postojan je u svim vremenskim prilikama.
Nakon što smo ga okitili, jedino je moj mačak Jozo imao nedoumica. "Hm...stablo u stanu? Ali zašto ovi balončići i zvončići?". Promatrao je ovu zanimljivu novost u stanu, ugodno ležeći na printeru i od tamo fiksirao moj pogled iz kojeg je iščitavao poruku "Samo probaj".
Ove godine smo se svi potrudili i stavili poklone ispod bora. Kraljica majka je kuhala kraljicu blagdanskog stola "pašticadu", a ja sam mijesila njoke. Mirisi koji su se širili stanom, vraćali su me u djetinstvo, a uz mamu i tatu imala sam osjećaj da sam opet ona zamišljena i bezbrižna tinejđerica od prije 30 godina i to mi je bio baš lijep osjećaj. Falila nam je samo baka i njene fritule.
Sada sam u iščekivanju Nove Godine, francuske salate i domaće sarme.
Ako postoji Grinch, onda se on zove imenom mojim, jer ja bih to sve najradije prespavala i riješila se svih tih blagdanskih stresova, ali eto, ove godine desio se pravi Božić i nije mi žao. Okupili smo se u malom broju, ali smo s guštom ručali i kasnije otvorili poklone od kojih smo svi bili zadovoljni i sretni. Tri generacije sjedile su za stolom i uspjeli smo da se ne posvađamo.
Nisam vam rekla da su ovog puta moji roditelji stigli svatko sa svojim laptopom. Da, da..... Prošli put su bili sa samo jednim, pa su se stalno svađali oko upotrebe, jer otac "surfa" i igra pasijans na laptopu, a majka također "surfa" i čita mailove. Ovoga puta svatko je donio svoj laptop. Svako jutro izgleda ovako: prvo se napravi kava u miru i tišini, onda majka sjedne na trosjed i upali svoj, otac ode na stol i tamo ispija kavu i "surfa" po portalima, a ja odem u drugu sobu i tamo pijem kavu i blejim u svoj laptop. Majka je u jednom trenutku pitala oca "Što ćemo danas ručati?", ali nije bilo odgovora, bio je previš zadubljen u karte, pa sam već iznerviranoj majci predložila da mu pošalje poruku u mailu, možda joj odgovori :) Eh, ni moju tradicionalnu obitelj nije zaobišla tehnologija.
Sretni vam blagdani i zaista vam želim bolju 2013.-tu godinu, mada ne dijelim veliki optimizam, ali kako se kaže "nada umire posljednja".
Danijela Dvornik