Želimo li unijeti promjene u naš život, moramo prvo prihvatiti i razumjeti sebe. Jesmo li spremni upoznati sebe takvima kakvi zaista jesmo? Jesmo li spremni na promjene? Koliko će promjene biti dobre za nas, a koliko će utjecati na naše odnose s drugim ljudima? Pitanja su to koja izazivaju strah, neizvjesnost i nesigurnost, a odgovore smo potražili kod prof. Anite Alegić Karin, koja je na prošlomjesečnoj tribini pod nazivom „Mijenjam se, ali ...“ održala predavanje o osnovnim postavkama, načinu funkcioniranja i mogućnostima psihoterapije kao jednom od načina kojim možemo utjecati na promjene ponašanja, smanjenje i/ili uklanjanje simptoma tzv. "psihološke patnje", te utjecati na rast i razvoj ličnosti.
Anita Alegić Karin, prof.psihologije, klinički psiholog, zaposlena je u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo dr.Andrija Štampar, u Zavodu za prevenciju ovisnosti i mentalnog zdravlja, s dugogodišnjim iskustvom psihodijagnostike i psihoterapije raznih neurotskih poremećaja i poremećaja ličnosti.
Kako psihoterapija može pomoći u promjeni života? Ako se promjene (primjerice, posla, mjesta stanovanja, uvjeta na radnom mjestu, životnog partnera, promjene koje dolaze zbog bolesti i sl.) događaju mimo nečije volje, želje, s čime se ta osoba ne može nositi ili se tim promjenama ne može prilagoditi, znači li to da joj je svakako potrebna psihološka pomoć?
„Psihoterapija ne može mijenjati osobnost, što znači da nam može pomoći u prihvaćanju onoga što jesmo. Njome možemo raditi na promjeni ponašanja koja nam se ne sviđaju ili nam štete na neki način, ali ne i da postanemo neka druga osoba: Npr. ako ste introvert, psihoterapija vam neće pomoći u tome da postanete ekstrovert koji će stalno inicirati neke aktivnosti, ali vam može pomoći da lakše prihvatite inicijativu drugih ili da se dovedete u takve situacije ukoliko to želite i mislite da će vam to olakšati funkcioniranje.
Kroz proces psihoterapije se dolazi do razumijevanja samoga sebe i drugih, osvještavanja unutarnjeg svijeta, vjerovanja i promjena sustava vjerovanja, ukoliko je on iskrivljen. Možemo reći da na neki način mijenjamo i pogled na osobnu razvojnu povijest jer naš sustav vjerovanja često proistječe iz predškolske dobi, dobi kada kao dijete niste mogli reagirati i bili ste na neki način bespomoćni, a znanja o svijetu oko vas vam nisu bila dostatna. Upoznavanjem i prihvaćanjem sebe, lakše će se prihvatiti i promjene u realitetu jer će osoba znati s kojim resursima raspolaže i kako može u određenoj situaciji reagirati. Takve novonastale situacije ljude obično iznenade više nego što bi to trebalo, jer ne poznaju sami sebe, a nepoznato kod većine ljudi izaziva nesigurnost. Ukoliko procijene da su novi životni događaji izvan njihove kontrole i ne mogu se nikako prilagoditi na njih, onda je to znak da im je potrebna pomoć psihoterapeuta.
U stresnim situacijama većina ljudi reagira regresivno, odnosno dolaze do izražaja prvi obrasci funkcioniranja koji potječu još iz dječje dobi. Moguće su različite vrste reakcija: Npr. neke osobe će se pasivizirati i čekati da se problem riješi sam od sebe; neke osobe će pribjeći nekoj psihosomatskoj reakciji i razviti neku tjelesnu bolest, neke osobe će posegnuti za zlouporabom nekih sredstava koji izazivaju ovisnost; neke osobe će fizički burno reagirati; neke osobe su toliko projektivne da će problem vidjeti isključivo u drugima i sam tim neće poduzeti ništa da bi kod sebe promijenili, … Ipak, velika većina ljudi će aktivno pristupiti problemu i rješavati ga.
Cilj psihoterapije tada je da se osvijeste obrasci funkcioniranja, da ljudi shvate da više nisu djeca i da nisu bespomoćni u određenoj situaciji, koliko god ona za njih možda nepovoljna bila.“
Ima li kod nas još uvijek previše predrasuda prema psihoterapiji? Ili se s velikim promjenama koje donosi suvremeni način života i rada te dostupnošću informacija preko raznih medija, promijenio i odnos prema traženju pomoći u rješavanju problema kod (psiho)terapeuta?
„Mišljenja sam da u današnje vrijeme postoji sve manje predrasuda i otpora u široj javnosti u odnosu na psihoterapiju, a između ostalog tome su doprinijele i nove tehnologije, informiranost, američki filmovi. U krajnjoj liniji, u psihoterapijskom procesu nisu potrebi lijekovi i osoba često ima osjećaj da nešto zaista i može promijeniti. Otpori su češće prisutni prema odlasku psihijatru i uzimanju farmakoterapije. U mojoj ambulanti dosta radim sa osobama mlađe odrasle dobi i studentima, kojima je psihoterapija jedan od prvih načina rješavanja osobnih problema.“
Kako promijeniti način na koji netko gleda sebe i svijet?
„Čim netko promijeni odnos prema jednom dijelu sebstva, da si dozvolu za neke stvari, otkrije neka „nova“ ponašanja, automatski se mijenja i mišljenje prema svijetu. Kako? Kroz razna životna iskustva, bliske odnose s drugima, čitanjem, psihoterapijom, nekim realitetnim okolnostima, životnim promjenama, pa čak i onim neugodnim i teškim koje mogu biti prilika da čovjek o sebi nešto nauči i promijeni. U tim teškim situacijama, ako ništa drugo ne nauči o sebi može shvatiti da je preživio nešto što sigurno nije mislio da može. Tada čovjek može osjetiti ponos, a razina samopoštovanja rasste što mu omogućuje da dalje istražuje svijet oko sebe s puno više samopouzdanja i manje strahova.“
Zašto je odgoj, privrženost između majke i djeteta tako važan u našem kasnijem životu? Je li ključan?
„Privrženost između majke (odgajatelja) i djeteta, odnosno bolje rečeno, predodžba tog odnosa je osnova na kojem se kreiraju daljnji odnosi. Naravno bitni su i odnosi s drugim roditeljem, braćom/sestrama koji također utječu na kreiranje odnosa u odrasloj dobi. Prva iskustva koja dijete ima i stječe su kroz primarne obiteljske odnose; roditelj je djetetu cijeli svijet. Ukoliko se u tom odnosu dijete osjeća dobro i sigurno, ono će poslije lako istraživati okolinu u kojoj živi.
S druge strane, ukoliko se dijete ne osjeća sigurno, ono se u novoj situaciji, neće ni odvojiti od majke, a samim tim neće ni istraživati svoju okolinu, jer će biti u strahu da ne ostane bez njemu tada „jedine“ bitne figure. Pojednostavljeno gledano, to je logika na kojoj počivaju odnosi u odrasloj dobi; jer ako malo razmislite, sva ona prva učenja koja ste stekli, poruke koje ste dobivali od roditelja, način na koji su se prema vama ponašali i prema vašem bratu i sestru, ostaju negdje zapisana u našoj podsvijesti i utječu na kreiranje kasnijih odnosa. Međutim, tijekom odrasle dobi utječu i neposredna realitetna iskustva, vršnjaci, škola koja nas modificirala.“
Što ako je kvaliteta roditeljskog odnosa narušena, neodgovarajuća, neprimjerena? Ako roditelji imaju unegativne obrasce ponašanja koje prenose na djecu, kako od toga "izliječiti" djecu kad postanu odrasli?
„Ukoliko dođe do narušenog roditeljskog odnosa, gubitka jednog od roditelja, i rano-razvojne traumatiziranosti, ne znači nužno, ali se može trajno oštetiti emocionalni život osobe. Može doći do razvoja antisocijalnog ponašanja, zlouporabe sredstava ovisnosti, nasilničkog ponašanja i sl. U takvim ekstremnim situacijama (npr. rano-razvojne traumatiziranosti) psihoterapija može najviše pomoći i/ili eventualne bliske osobe s ogromnim kapacitetom za empatiju, pod uvjetom da su kognitivne sposobnosti klijenta adekvatne i da je prisutna visoka motiviranost za promjenom.“
Kada treba potražiti profesionalnu pomoć, obratiti se terapeutu? Koji su to "simptomi", znaci da je neka osoba pretjerano nezadovoljna životom?
„U svakom slučaju jasni simptomi poput nesanice, sniženog raspoloženja, bezvoljnosti, negativnih misli, osjećaja osamljenosti su signali za traženje pomoći. Isto tako, kada primijetite da se vrtite u krugu, da emocionalne veze propadaju, da privlačite „neadekvatne“ ljude, treba vidjeti koja su to podsvjesna ponašanja, misli i vjerovanja koja mogu utjecati na te situacije, te razmisliti o psihoterapiji.“
Vrijeme trajanja psihoterapije, o čemu ovisi?
„Psihoterapije mogu biti kratkotrajne i dugotrajne, ovisi o problemu na kojem se želi raditi. Ukoliko se želi raditi na osobnom rastu i razvoju ličnosti to su uglavnom dugotrajne terapije, i traju oko 3-5 godina. Ukoliko imate jedan simptom ili jedan problem, onda govorimo o suportivnoj psihoterapiji u kojoj smo fokusirani samo na taj cilj. Tada se obično radi o kratkotrajnijim psihoterapijama. Takav oblik rada može smanjiti ili modificirati simptom, ali se ne radi na restrukturiranju ličnosti.“
Kome je namijenjena javna tribina, tko su sudionici i publika?
„Javna tribina „O mentalnom zdravlju...“ održava se jednom mjesečno, najčešće, prvi četvrtak u mjesecu u Velikoj dvorani NZJZ „dr Andrija Štampar“ za koju odabiremo jednu temu iz područja mentalnog zdravlja o kojoj će se diskutirati tijekom tribine. Uvodno se održi kratko predavanje stručnjaka o kliničkim obilježjima navedenog poremećaja, te se zatim prikazuje film čiji sadržaj oslikava poremećaj koji je tema tribine. Nakon projekcije filma vodi se rasprava usmjerena o načinu na koji je poremećaj oslikan u filmu, te samom poremećaju. Tribina je namijenjena široj javnosti a dosadašnje iskustvo je pokazalo da najviše interesa pokazuju studenti. Cilj tribine je upoznavanje sa specifičnim kliničkim simptomima određenog mentalnog poremećaja i razbijanje stigme o duševnim bolestima. Slijedeća tribina koja će se održati u svibnju (5. svibnja) bavit će se temom žalovanja.“
Petra Novosel Balaško
Foto: Igor Mojzes - Fotolia