Na Facebooku i Twitteru nalazi se sve više djece, pa će neki možda na istim mrežama potražiti svoju učiteljicu i poslati zahtjev za prijateljstvom. Iako će većina učitelja i profesora reći da izbjegava Facebook upravo zbog ovakvih situacija i želje da im privatni život ostane privatni, neki odlučuju podijeliti online prostor sa svojim učenicima.
Živimo u vremenu kada je koncept privatnosti zamućen, osobito na stranicama poput Facebooka i Twittera, sve je teže razaznati gdje treba povući granicu u odnosu učenik-učitelj.
Učitelj može biti izniman uzor i doista pozitivno utjecati na život djeteta, pa je s jedne strane razumljivo da se neki učenici žele s njima povezati i u virtualnom prostoru. Zašto bi povezanost u virtualnom svijetu bila drugačija od povezanosti djeteta i učitelja u realnom svijetu?
Neki roditelji, osobito oni koji nemaju Facebook profil i nisu upoznati s funkcioniranjem ovakvih mreža, možda će se osjećati ugodnije znajući da ipak postoji netko odrasli i odgovoran tko može provjeriti što njegovo dijete radi na Facebooku.
No ono što treba imati na umu je da djeca većinom ne shvaćaju da je pojam privatnosti na Internetu zapravo jedan veliki mit. Isto tako, ona osjećaju neizmjernu hrabrost i slobodu kada objavljuju informacije i komentare o sebi, drugima, o prijateljima i obitelji. Tako se može dogoditi da učiteljica na Facebooku sazna nešto što možda nije trebala, što je dovodi u nezavidan položaj u kojem će se pitati - reagirati ili ne, prijaviti ili ne, kazati roditeljima ili šutjeti?
Moralna obaveza svake odrasle osobe je reagirati ukoliko smatra da se dijete dovodi ili je dovedeno u opasnu situaciju. Stoga bi se učitelji mogli naći u sitaciji kada će se zapitati imaju li, kao virtualni i stvarni prijatelji djece te njihovi odgajatelji, moralnu, etičku i pravnu obavezu intervenirati? Ovdje se ne radi samo o pitanju povrede privatnosti, već i o pitanju povjerenja, odgovornosti i savjesti.
Mnogi pedagozi slažu se da učitelji i roditelji trebaju komunicirati s djecom na njihovom terenu kako bi uspostavili potrebnu bliskost i otvorili sve kanale komuniciranja. No u slučaju Facebooka i sličnih stranica, možda je pametnije taj kanal uopće ne otvarati. Unutar škola postoji vrlo dobra baza za komunikaciju na relaciji učenik-učitelj, kao što je elektronička pošta putem koje se mogu riješiti sva pitanja i problemi vezani uz odgoj i obrazovanje.
Druženje i komuniciranje djece izvan nastavnih sati s učiteljima u virtualnom prostoru, primjerice u večernjim satima kada su na Facebooku, učiteljima je zasigurno jednako neprihvatljivo kao i da se događa u realnom prostoru.
Granica se treba negdje povući. Učitelji i učenici trebaju biti prijatelji, ali i jedni i drugi također trebaju svoju privatnost, kako u stvarnom tako i u virtualnom svijetu. Ono što i jedni i drugi rade nakon nastave spada u domenu privatnog života, pa je možda najbolje da tako bude i u praksi.
(JK)