Ili pak se radi o poticaju? Ne potkupljuju roditelji i članovi obitelji djecu samo kad je škola u pitanju, već koriste materijalna sredstva kako bi nagnali djecu da se ponašaju lijepo i ispravno. Ima jedna zanimljiva priča.
Dječak E. bio je ovisan o gledanju televizije zbog koje je popustio u školi i socijalizaciji. Majka mu je obećala da će mu dati 200 dolara ukoliko 30 dana ne bude gledao TV. Nitko nije vjerovao da će mališan uspjeti. Njegovi prijatelji zvali su ga u svoj dom kako bi kod njih gledao TV i kako bi mu olakšali apstinencijske muke, no dječak je odbio i izdržao. Nakon 30 dana, ponosna majka mu je dala 200 dolara, a on je otišao u trgovinu i kupio si najveći televizor koji je za taj novac mogao dobiti.
Od kad postoje djeca, postoje i roditelji koji ih pokušaju pridobiti na suradnju. Čak i Biblija strogo upozorava djecu da slušaju roditelje, a roditeljima dozvoljava kazne za one mališane koji su bili neposlušni. Kroz stoljeća, batinu koja je proizašla iz raja, zamijenila je mrkva. Danas sitna potkupljivanja kao što je čokolada ako pojede svoj obrok ili sladoled ako bude miran kod doktora, započinju i prije nego dijete nauči govoriti.
U posljednjih desetak godina, potkupljivanje je postalo pravi biznis, pa se djeci za uspjeh u školi ili neki drugi uspjeh, plaća u "kešu" i prilično skupim poklonima.
Djeca, naravno, obožavaju ovaj trend. No, roditeljima takav način "suradnje" izaziva nelagodu i prazan novčanik. Učitelji se više manje slažu da nagrađivanje djece skupim poklonima za ono što bi trebali raditi za vlastito dobro i ono što ionako mogu i moraju prepoznati kao vlastiti interes za bolju budućnost, nije jednostavno u redu.
Psiholozi upozoravaju da davanje novca za dobre ocijene i učenje zapravo kod djece stvara krivu percepciju svrhe i benefita učenja kao takvog.
Ipak, ono što nas sve zanima na kraju, jest da li potkupljivanje zapravo funkcionira?
Kako bi to saznao, ekonomski stručnjak s Harvarda Roland Fryer Jr. napravio je nešto što istraživači nikada ne čine: izveo je eksperiment u stotinama nasumice izabranih razreda u nekoliko gradova. Koristio je vlastiti novac kako bi 18.000 djece koja su sudjelovala u eksperimentu plaćao za bolji uspjeh u školi.
Ukupno je potrošio 6,3 milijuna dolara (oko 30 milijuna kuna) te je dobio podatke koje je potom analizirao sa kolegama na Sveučilištu. Unatoč prijetnjama koje je dobivao sa svih strana, ustrajao je u eksperimentu i priveo kraju jedno od najvećih istraživanja utjecaja financijskih poticaja u učionici i obrazovnoj politici općenito. Svoje rezultate ekskluzivno je podijelio s časopisom Time.
U četiri grada (Chicago, Dallas, Washington i New York) koristio je različite vrste poticaja. U jednom gradu učenici su primali novac za dobre rezultate na testovima, u drugom ih je nagrađivao ukoliko se nisu svađali i sl. Rezultati su fascinantni i iznenađujući, a podsjećaju nas da djeca nisu lutke i da neće uvijek reagirati kako mi očekujemo.
Naime, samo djeca u jednom od četiri grada koja su kroz čitavu godinu dobivala manje iznose novca, ali planski i pažljivo, pokazivala su puno bolje rezultate u školi od djece koja nisu dobivala novac. Drugim riječima, ako su novčani poticaji pametno osmišljeni, čini se kako oni doista mogu povećati uspjeh djece. Čini se kako su skupe reforme obrazovanja i milijunski projekti koji pokušavaju potaknuti djecu na učenje, mnogo skuplji način da se djecu motivira. Uz dobar financijski plan, i za puno manje novaca kroz duži period, obrazovni sustav mogao bi imati puno više odlikaša, odnosno puno više djece u srednjim školama i na fakultetima i posljedično, puno više visokoobrazovane radne snage.
Novac nikada nije potpuno rješenje, ali za neke mališane, može biti dio rješenja. Na kraju krajeva, svi želimo odgojiti djecu koja će se znati sama motivirati, ali im roditelji u tome moraju pomoći. Pitanje je, je li novac taj motivator?
Dr. Frayer smatra kako se reforme moraju preseliti s učitelja i kurikuluma na djecu, jer ako mala naknada znači više obrazovane siromašne djece, novac može biti dobar motivator.
(JK, Izvor: Time.com