. Ne samo da ništa od toga nije istina, već se mit temelji na jednom jedinom istraživanju starom 120 godina.
Većina roditelja jedinaca, osobito u vrijeme recesije, jednostavno racionalno ocijenjuje kako si ne mogu priuštiti drugo dijete. Recesija doista jest promijenila želje za majčinstvom i očinstvom. Samo u SAD-u, 64% žena u jednom je istraživanju izjavilo kako u ovakvim ekonomskim prilikama ne žele donijeti još jedno dijete na svijet, a 44% izjavilo je kako će odgoditi drugu trudnoću za neka bolja vremena.
Ipak, kada pričate s majkama koje imaju jedno dijete, često čujete rečenicu "Pa htjela bih još jedno da Josip ne bude sam. Da se ima s kime igrati". Ovakva rečenica temelji se na društvenom mitu da nije dobro imati jedinca ili jedinicu. Naime, desetljećima se priča i vjeruje kako su jedinci razmaženi, sebični i neprilagođeni samotnjaci. A ni jedan roditelj ne želi imati takvo dijete.
Od 70-tih godina prošlog stoljeća, provedeno je niz istraživanja među jedincima i jedinicama koja su rasvijetlila njihove osobne karakteristike u pozitivnom smislu. Zašto se onda i dalje brinemo da nešto neće biti u redu ako naše dijete ne dobije brata ili sestru?
Vuk samotnjak
Ovaj stereotip u društvu je usadio jedan jedini čovjek - Granville Stanley Hall. Prije 120 godina Hall je osnovao jedan od prvih američkih psihološko-istraživačkih laboratorija, no najpoznatiji je po svom istraživanju iz 1896. godine o "osebujnoj i iznimnoj djeci". U njemu je opisao jedince kao trajno neprilagođene. Desetljećima su se akademski stručnjaci i savjetnici pozivali na njegovu teoriju i zaključak da jedinci ne mogu koračati kroz život s jednakim kapacitetom prilagodbe, kao djeca koja imaju braću.
Hallova teorija više je puta pobijena, a najpoznatiju studiju provela je Toni Falbo, profesorica psihologije i sociologije na Sveučilištu u Teksasu. Ona je proučavala na desetke tisuća djece jedinaca u SAD-u i Kini početkom 70-tih. Isto tako, sakupila je i s kolegama analizirala 115 istraživanja među jedincima provedenih od 1925. godine.
Njezin tim je proučavao psihološku prilagodbu, karakter, socijalizaciju, postignuća i inteligenciju jedinaca, te su došli do zaključka da se djeca bez braće baš po ničemu ne razlikuju od vršnjaka koji su odrasli s braćom i/ili sestrama.
Štoviše, baš poput prvorođenaca i osoba koje su odrasle s jednim bratom ili sestrom, jedinci su pokazivali bolje rezultate na testovima inteligencije i postignuća.
Mit o tome da su razmaženi temelji se samo na materijalnim pokazateljima, jer roditelji koji imaju jedno dijete sve što imaju daju samo njemu. Roditelji imaju više vremena, energije i novca koje poklanjaju jedincu. To je možda i jedan od razloga zbog kojeg su jedinci uspješniji na socioekonomskoj ljestvici. Ti resursi ne raspršuju se među više djece.
No nastavno na ovu teoriju, može li biti istina da se jedincima istovremeno previše povlađuje? Psiholog Carl Pickhardt kaže: "Nema sumnje da se jedincima previše povlađuje i da su vrlo zaštićeni. No to ne znači da je stereotip o njihovoj sebičnosti istinit. Jedinci dobivaju više pažnje i brige u razvoju, ali to se ne može izjednačiti sa sebičnošću. Ukoliko postoji ravnoteža, ta razina angažiranosti roditelja je dobra stvar. Sva ta pažnja daje djeci energiju da izgrade samopouzdanje i postignu puno u životu".
Hoće li nas još jedno dijete učiniti još sretnijima?
To je pitanje koje si roditelji često postavljaju. Kao prvo - hoće li još jedno dijete usrećiti našeg jedinca ili jedinicu? A tek onda - hoće li još jedno dijete usrećiti nas? U temelju ovog pitanja je stav o tome koji je smisao braka - "zajednička sreća i ispunjenje" ili "rađanje i odgoj djece". U ta dva stajališta mora postojati neka ravnoteža između sreće i ispunjenja koje nam djeca daju i žrtve koju za njih svakodnevno podnosimo.
U prijašnjim desetljećima, imali smo više vremena, ali manje smo se bavili djecom, kažu sociolozi. Poslali bismo ih na ulicu ili u park da se igraju, a mi bismo se nakon posla odmarali. Danas imamo manje vremena, ali smo aktivniji kao roditelji. Svaki slobodni trenutak rezerviran je za djecu, a takvih je trenutaka malo. No, ono što se događa s roditeljima i mlađim generacijama jest da su ponovno počeli vrednovati svoje slobodno vrijeme i žudjeti za tih nekoliko sati tjedno samo za sebe.
A to je puno lakše samo s jednim djetetom.
(JK, Izvor: Time.com)