Fizičko nasilje ima dugotrajne posljedice na dijete ukoliko se ne intervenira na vrijeme.

Djeca svih dobi bombardirana su slikama nasilja u domu, na televiziji, u filmovima, video igricama ili u susjedstvu. No najgora vrsta izloženosti djeteta nasilju jest ona koja se događa u njihovu vlastitu domu. Veliki broj djece nikada niti ne iskusi osnovnu razinu fizičke i emocionalne sigurnosti tijekom odrastanja. Izloženost nasilju Američko ministarstvo pravosuđa izdalo je izvješće temeljeno na nizu istraživanja, a u kojem stoji da djeca koja žive u nasilnom okruženju i koja su izložena prizorima kućnog nasilja, pokazuju emocionalne probleme i probleme u ponašanju. Izloženost nasilju može rezultirati totalnim prevratom u djetetovu životu. Dijete osjeća emocionalnu bol i patnju kada jedan roditelj zlostavlja drugog. Djeca bezuvjetno vole i mamu i tatu. Dok jedan roditelj udara, šamara i ponaša se agresivno prema drugom, dijete doživljava emocionalnu traumu. U Hrvatskoj se od 2001. do 2006. godine broj prijava zbog nasilja u obitelji udeseterostručio, a podaci o spolnoj strukturi počinitelja govore da su nasilnici u 97 posto slučajeva muškarci (podaci iz istraživanja "Nasilje u obitelji 2001.-2006." Dubravke Rogić-Hadžalić i Jadranke Kos). Procjenjuje se da se u oko 20% obitelji u Hrvatskoj događa neki oblik zlostavljanja. Emocionalne reakcije djece Svako dijete je različito i ima vlastite mehanizme zaštite. Svako dijete različito reagira na nasilje, a neke od reakcija su: Bijes: Može biti usmjeren prema nasilniku, ali i žrtvi zbog toga što se ne zna ili ne želi obraniti. Isto tako, ljutnja može biti usmjerena i prema samome sebi. Dijete je bijesno što ne može obraniti majku ili oca koji je žrtva nasilja. Krivnja: Osjećaj krivnje raste kada se dijete osjeća odgovorno za nasilje ili kada dijete osjeća da je nelojalno jednom od roditelja zbog negativnih osjećaja koje prema njemu ima. Zbunjenost: Ukoliko u emocionalno zlostavljanje jedan od roditelja uvlači i dijete, ono nije sigurno kome treba vjerovati i tko je u pravu. Zbrku stvaraju i kaotični osjećaji prema roditeljima. Bespomoćnost: Osjećaj da se ne može pomoći u ozdravljenju odnosa u obitelji ili spriječiti nasilje. Sram: Izolacija obično dolazi s osjećajem srama, kada dijete shvati da živi u disfunkcionalnoj tj. drugačijoj obitelji. Strah: Strah od nasilja, napuštanja, prevrata ili gubitka, ozljeđivanja, izražavanja mišljenja, samo su neki od niza strahova koje djeca iz nasilničkih obitelji gaje. Osim svega navedenog, djeca iskazuju i probleme u ponašanju. Neki imaju problema sa spavanjem, neki postaju impulzivni i eksplozivni, neki počinju obolijevati zbog pada imuniteta. Ozbiljnost i težina reakcija ovise o količini, trajanju i izloženosti nasilju u domu. Kako pomoći djeci? Roditelji čija djeca su bila svjedoci nasilju u obitelji, trebaju odmah poduzeti sve korake kako bi im se pomoglo u oporavku. Neki od savjeta stručnjaka su: - Bez obzira koliko bilo teško, dijete se treba osjećati sigurno kada govori o nasilnom roditelju i svojim osjećajima.- Saslušajte stajalište djeteta. Slušajući ono što dijete ima potrebu reći, bez da se ga prekida, pomoći će roditelju da bolje shvati dijete, a djetetu da razvije hrabrost kada iznosi svoje mišljenje.- Vrlo jasno i nedvosmisleno uvjerite dijete da nasilje nije njegova krivnja.- Ne tražite od djeteta da zauzme stranu.- Ako dijete ne želi pričati o onome što je vidjelo, dajte mu do znanja da vam se može obratiti kada poželi ili osjeti potrebu.- Ukoliko dijete ima noćne more, osjeća strah u svakoj situaciji, nervozu ili iskazuje negativn ponašanje u domu i školi, ukoliko puši i pije, obavezno potražite stručnu pomoć.- Potražite pomoć stručne udruge ili institucije.- Ne rješavajte konflikte nasiljem.- Ne trpite nasilje. I zapamtite, ukoliko im pomognemo na vrijeme, djeca mogu odrasti u zdrave odrasle osobe koje neće nastaviti krug zlostavljanja u vlastitoj obitelji.(Izvor: abuse-recovery.suite101.com)